Oglasila se sirena. Ton je značio da je Hiroshima danas pošteđena bombardiranja. Rijetkost. Lako su se mogli prebrojiti dani kada saveznički avioni nisu bacali zapaljive bombe po japanskim gradovima. Djecu su slali na selo, držalo se da je tamo sigurnije. Sudbina je htjela drukčije, Takashi Takemoto vratio se kući u Mitakihon-machi, kilometar od središta eksplozije. Bio je bolestan. Sirena je značila veselje, Takashi se ponovno mogao igrati s prijateljima. Nije trajalo dugo, avioni su se ponovno pojavili na nebu.
Majka je umrla za 9 dana
– Odjednom me zaslijepio strašan bljesak. Uskoro, sve se smračilo. Skutrio sam se ne znajući što će biti sada, oko mene se sve počelo rušiti. Ustao sam nakon ne znam koliko. Moja kuća bila je ruševina, na licu sam osjetio krv. Tražio sam majku, ali nigdje je nisam mogao naći – prisjeća se kobnog 6. kolovoza 1945. godine. Takashi Teramoto je hibakusha, čovjek koji je preživio atomski napad. Spasila ga je susjeda koja ga je iznijela s poprišta. Dok ga je nosila, počela je padati prljava crna kiša. Susjeda se nije mogla zaštititi. Pokrivačem koji je pronašla pokrila je Takashija. Umrla je od opeklina dva mjeseca poslije. Ipak, domogli su se sigurnosti. Takashi je pronašao prijatelja. Tri dana kasnije nije ga više bilo, Takashi je gledao kako mu s tijela otpada koža. Sestra mu je poslije ispričala da su majku pronašli na obali rijeke. Nije se mogla oporaviti od ozljeda, umrla je devet dana poslije. Tijelo su joj spalili zajedno s još sedam drugih. Nije to bio način odnosa prema ljudskom tijelu, ali drukčije nije moglo biti, mrtvih je jednostavno bilo previše. Gospodin Takashi Teramoto bit će ovog tjedna zagrebački gost u povodu izložbe Atomska bomba – Hiroshima i Nagasaki, koja je otvorena do 6. listopada u zagrebačkom Tehničkom muzeju te u Hrvatskom školskom muzeju. Hibakusha Teramoto održat će u sklopu izložbe predavanja 4., 5. i 6. listopada, a ekskluzivno je za Večernji list progovorio o tragičnom iskustvu prije gotovo 70 godina, zbog kojega i danas putuje svijetom šireći poruku mira.
Neumorno po svijetu opisuje strašan doživljaj udara atomske bombe.
Možete li se za hrvatske čitatelje još jednom osvrnuti na taj trenutak?
– Imao sam deset godina, eksplozija me dočekala kod kuće, kilometar od epicentra. Spremao sam se napisati pismo prijatelju koji je bio ostao na selu kada se to dogodilo. Što sam tada doživio ne bi se smjelo dogoditi više nikome, zato nastojim prenijeti to stravično iskustvo na što više ljudi.
Iako je iskustvo u cjelini tragično, sigurno postoje neki detalji i trenuci koji su vam se posebno urezali u pamćenje.
– Dok smo bježali od eksplozije, vidio sam lice neke žene ispod ruševina. Micale su joj se samo oči. Neću nikada zaboraviti taj trenutak. Čak i danas mi se pojavljuje u snovima. Nitko joj nije mogao pomoći, bila je živa spaljena. Malo poslije cijelo to područje progutao je plamen. Sve što je mogla bilo je uputiti pokoji pogled.
Nekoliko mjeseci trebalo je da preživjeli dođu k sebi. Gledati ljude koji povraćaju krv ili kako ih prekrivaju različiti osipi bila je svakodnevica. Neki posljedice osjećaju i danas.
Je li se Hiroshima ikada oporavila?
– Ponovna izgradnja grada počela je nakon donošenja Zakona o gradnji memorijalnog grada mira Hiroshime, znači 1949. Mislim da se grad fizički gotovo potpuno oporavio, popravljeni su mostovi i ceste, zgrade ponovno izgrađene. S druge strane, kako je vrijeme prolazilo, i hibakushe, oni koji su eksploziju preživjeli, razmišljali su drukčije. Primjerice, kada je Kupola atomske bombe proglašena svjetskim naslijeđem, neki su govorili da bismo na to trebali biti ponosni. Ali meni je zbog toga bilo još neugodnije. Svatko se oporavlja na svoj način, rekao bih.
Danas se kroz razne dokumentarne filmove iznose brojne nove spoznaje, je li iz vaše perspektive danas, nakon gotovo 70 godina, uopće važno utvrditi istinu o tom događaju?
– Gledao sam dokumentarce o bombardiranjima. Sve što mogu reći jest da oni pokazuju kako takvo oružje služi tek masovnom uništenju i genocidu. Ničemu drugome. Brojni takvi filmovi prilično zorno pokazuju što se događa kada se upotrijebi nuklearno oružje.
Sjećati se prošlosti znači obvezati se budućnosti. Sjećati se Hiroshime znači mrziti nuklearni rat, znači obvezati se miru. Često citirate te riječi pape Ivana Pavla II.
– Rečenice koje je papa Ivan Pavao II. izgovorio u Hiroshimi sadrže svaki element koji bismo mi, hibakushe, željeli prenijeti. On je tamo privukao nevjerojatno mnoštvo ljudi koji su čuli te rečenice. Za njega je rat bio apsolutno zlo, nuklearno oružje takvo oružje kojim se nikada ne bismo smjeli koristiti. Znao je da o tome moramo izvlačiti pouke iz povijesti.
Jeste li ikad osjećali potrebu da prozovete krivce za tragediju?
– Ne osjećam potrebu da tražim ili prozivam ljude odgovorne za atomska bombardiranja. Ostajanjem u prošlosti možemo samo aktivirati lance osvete. Takav pristup nikada ne donosi mir. Iskreno se nadam da će oni koji budu vodili buduće generacije shvatiti realnost takvih bombardiranja, shvatiti opasnosti nuklearnog oružja i poduzeti konkretne korake prema njihovoj potpunoj zabrani.
Jednom ste prilikom pozvali Indiju i Pakistan na razoružanje. Je li taj poziv imao odjeka? Je li svijetu uopće potrebno nuklearno naoružanje?
– Sve zemlje, uključujući tu Indiju, Pakistan, Sjedinjene Američke Države i Rusiju podjednako, trebale bi zabraniti nuklearno oružje. Fizičari uključeni u razvoj atomskih i hidrogenskih bombi shvatili su kolika je moć takvog oružja. Svi ljudi uključeni u takve projekte, od običnih pojedinaca pa do visokih državnih dužnosnika, trebali bi razumjeti kolika je opasnost i prijetnja nuklearnog arsenala i početi poduzimati konkretnije korake prema potpunoj zabrani takvog naoružana.
To oružje - zabraniti!
Gospodin Teramoto životni je vijek odradio u hirošimskoj energetskoj tvrtki kao direktor. Međutim, njegov oporavak nije bio trenutan. Nakon eksplozije, liječio se kod tete.
– Kasnije su mi ispričali kako me teta nije prepoznala jer mi je lice bilo prekriveno ranama. Krevet na kojem sam ležao bio je uništen od stakla koje je izašlo iz mojeg tijela. Sjećam se da sam znao otkriti i crve u ranama, a kako nije bilo antiseptika, držali su me dok su mi čistili rane. Izgubio sam kosu, ali sam nekako izbjegao radijacijske pjege i krvarenje.
Posjećivali ste i mjesta koja su blizu nuklearnih elektrana, a i Fukushima je još uvijek u sjećanju.
Ta katastrofa samo svjedoči kako neznanje može izazvati teške posljedice. Jako je važno da se takve pogreške ne ponavljaju.
Koja je najvažnija poruka koju čovječanstvo mora izvući iz te tragedije?
Potpuna zabrana atomskog oružja i ostvarenje vječnog mira u svijetu. Moramo postići svijet mira, oslobođen bilo kakvih ratova.
>>Eksplozija i izgaranje. Preživo je atomsku bombu i dolazi u Zagreb
