Ujedinjenje Kosova s Albanijom je neizbježno i neupitno, izjavio je sredinom travnja albanski premijer Edi Rama. Puno prije, Fadil Hoxha, kosovski političar i pisac, rekao je da Kosovo nema kamo otići, nego se udružiti s Albanijom. Rama vjeruje da će se to dogoditi na putu Albanije i Kosova u Europsku uniju.
Nedugo nakon toga ponovo izbija sukob u Makedoniji, gdje albanska stranka sjedi u vladi u Skoplju i gdje nema ni Slobodana Miloševića. Ponovo se gine u Makedoniji, zemlji čiji su zapadni dio preplavile nove albanske kuće i džamije. Plan koji se očito kovao desetljećima dobiva sad obrise u stvarnosti, Kosovo je nezavisno, samo još treba zakuhati u Makedoniji, a onda možda malo i u Crnoj Gori, Grčkoj, južnoj Srbiji.
Albanci već dugo iza sebe imaju najjače saveznike, Amerikance, a Makedonci su ostali slijepo crijevo na putu pod okrilje Europske unije. Slijepo crijevo samo zato što Grčka tjera ludi inat oko imena koji bi se na kraju i njoj mogao skupo obiti o glavu. Ali i cijeloj toj regiji. Pa su se Makedonci okrenuli svojoj pravoslavnoj braći u Moskvi, s Vladimirom Putinom sudjelovali bi u gradnji plinovoda Turski tok kojim bi ruski plin došao do Mađarske, okupljajući neki novi pravoslavni savez, što se Amerikancima zacijelo ne sviđa.
No, jedna stvar su geopolitičke igre i interesi, a sasvim druga stvar nova ratna zona na Balkanu. Albanski bi planovi na kraju mogli završiti kao i srpski; umjesto širenja, Srbija je sužena. Igra preko granica sasvim sigurno nije put prema Europskoj uniji.
>> Strateška preraspodjela snaga na području bivše Jugoslavije
>> Poput Zagreba, i Priština ima svoj šator, ali posve drukčiji
Drugarice Silvana, prepisivati članke od Miroslava Lazanskog nije pristojno.