Riječi pape Franje kako je "čitavo stoljeće prošlo od užasnog masakra koji je bio istinsko mučeništvo armenskog naroda, u kojem su mnogi nevini umrli kao ispovjedaoci i mučenici za Kristovo ime i nema armenske obitelji koja u toj tragediji nije izgubila voljenu osobu" te da je to doista bio "Metz Yeghern - Veliki zločin", snažno su odjeknule svijetom, kojemu je još uvijek na savjesti mrlja zbog genocida nad armenskim narodom, a koji se skriva od javnosti. I koji Turska uporno negira.
Tko su, zapravo, Armenci iza kojih je stao papa Franjo?
Papa kaže kako je armenski narod bila prva nacija koja je 301. prihvatila kršćanstvo, ali da je upravo njih pogodio prvi genocid u 20. stoljeću.
Ubijeni zbog vjere
– Naša memorija kao i naša povijest puni su krvavih stranica. Vrhunac svega bio je genocid nad Armencima 1915. godine kad su nasljednici Otomanskog Carstva iskoristili prednost Prvoga svjetskog rata, a turski plan bio je uništiti Armence diljem svijeta – objasnio je Nareg Alemezian, član Armenske apostolske pravoslavne crkve (koja nije sjedinjena s Katoličkom), kad je prije pet godina bio na Festi sv. Vlaha u Dubrovniku.
– Postanak Armenske apostolske pravoslavne Crkve ide do prvog stoljeća kada su dva Isusova apostola sv. Juda Tadej i sv. Bartolomej došli i propovijedali kršćanstvo u Armeniji. Oni su kasnije postali mučenici, ubijeni zbog vjere. Tijekom prva tri stoljeća kršćanstvo se raširilo u našem narodu i 301. godine proglašeno je u Armeniji službenom vjerom. Ponosni smo na to da smo prvi narod koji je proglasio kršćanstvo državnom vjerom, čak prije Rimskog Carstva. Od prvog stoljeća nadalje kršćanstvo je postalo dio identiteta Armenaca.
Danas 90 posto Armenaca pripada Armenskoj apostolskoj pravoslavnoj crkvi, 5 posto Armenskoj katoličkoj crkvi i 5 posto armenskim protestantskim ili evanđeoskim crkvama – kaže biskup Alemezian, dodajući kako je Armenija povijesno bila "zemlja most" koja spaja istok i zapad, sjever i jug zbog svoga zemljopisnog položaja, ali također i zbog armenskog naroda koji je bio narod dijaloga, povezivanja, putovanja, trgovine, intelektualnog i obrazovnog rada.
Armenija je, prema podacima Hrvatske enciklopedije, bila podijeljena između Osmanskoga Carstva i Perzije, a Armenci su pod osmanskom vlašću bili izvrgnuti progonima i pogromima pa su se selili u trgovačke gradove Carstva, u Rusiju i zapadnu Europu. Nakon rusko-perzijskog rata 1828., Rusija je prisvojila perzijski dio Armenije (Erevanski i Nahičevanski kanat), a nakon rusko-turskog rata 1877.–78. i Berlinskoga kongresa 1878. dobila je Kars, Ardahan i Batum. Carskim ediktom 1863. proglašen je Armenski narodni ustav prema kojem su Armenci u Osmanskom Carstvu dobili samoupravu.
No, težnje za državnom samostalnošću Armenaca iskorištavale su velike sile, osobito Velika Britanija i Rusija, radi političkih pritisaka na Osmansko Carstvo. Zato je sultan Abdul Hamid II. odlučio riješiti armensko pitanje izvrgnuvši narod postupnom uništenju. Godine 1894. njegova vojska počinje s pokoljem Armenaca u Sasunu, a pogromi se, u cijeloj istočnoj Anadoliji, ponavljaju krajem 1895. i početkom 1896., i u njima je ubijeno oko 150.000 Armenaca. Njihov se položaj jedva nešto popravio tek nakon mladoturske revolucije 1908. I Armenci u Transkavkaziji odupirali su se politici nacionalnog ugnjetavanja, koju je provodio ruski carski režim, pa ruska diplomacija nastoji 1913. postignuti sporazum s armenskim nacionalističkim građanstvom u Osmanskom Carstvu.
Porta početkom 1914. potpisuje sporazum o reformama, koje su Armencima imale osigurati određenu autonomiju pod nadzorom velikih sila. No u ratu ponovno započinje genocid nad armenskim narodom pod osmanskom vlašću, koji je u ratu pokazivao simpatije prema Rusiji; između 400.000 i 550.000 ljudi okrutno je ubijeno; jednako toliko poginulo ih je prilikom progona u pustinje Mezopotamije; oko 200.000 uspjelo je pobjeći u Rusiju, a oko 400.000 prešlo je na islam da spase život.
Na taj je način osmanski dio Armenije ostao zapravo bez Armenaca. Oba genocida imala su za cilj osiguravanje kompaktnog turskog etničkog područja i sprječavanje da Rusija s područja Kavkaza izađe na obale Mediterana.
Zabranili i Kusturicu
Armenci diljem svijeta 24. travnja obilježavaju Dan genocida nad Armencima. Turska niječe genocid, tvrdeći da se radilo o pojedinim tragičnim epizodama u građanskom ratu, istodobno svojim kaznenim zakonom kažnjavajući bilo kakvo spominjanje genocida nad Armencima. No, Armenci tvrde kako je najveći genocid nad njihovim narodom bio 1915. Točnije, od 24. travnja 1915. do 1923. ubijeno je oko dva milijuna ljudi.
– Genocid nad Armencima priznale su i osudile mnoge zemlje i međunarodne organizacije: Europsko vijeće, Europarlament, UN-ova potkomisija za sprječavanje diskriminacije i zaštitu manjina; parlamenti Urugvaja, Francuske, Belgije, Danske, Italije, Nizozemske, Švicarske, Švedske, Rusije, Poljske, Libanona, Litve, Grčke, Slovačke, Cipra, Argentine, Venezuele, Čilea, Kanade, Vatikana, 43 od 50 država u SAD-u. Genocid je priznalo i Svjetsko vijeće crkava – navodi slavist Artur Bagdasarov, podrijetlom Armenac.
Turska burno reagira na spomen genocida nad Armencima pa je tako tursko veleposlanstvo u Hrvatskoj od hrvatskog ministarstva školstva prošlog prosinca tražilo da se izbace navodi iz hrvatskih školskih udžbenika o turskom genocidu nad Armencima. Istodobno, Turska se prije četiri godine usprotivila dolasku redatelja Emira Kusturice na filmski festival u Antalyu, zbog njegova negiranja zločina u Srebrenici, a koji im je tada poručio: "Zašto se toliko bavite Srebrenicom, a ne govorite o masovnom zločinu koji su Turci počinili nad Armencima."
Sestre Kardashian u Yerevanu Slavne starlete bile su u zemlji svojih predaka te 10. travnja posjetile i Memorijalni muzej koji čuva uspomene na sve stradale u genocidu.
>>Papina poruka: Skrivati zlo znači ostaviti ranu da krvari
>>Ban Ki-moon ne podržava papinu ocjenu o genocidu nad Armencima
Turska je otvorila diplomatsku ofanzivu na Vatikan, a papa je samo potvrdio jednu povijesnu činjenicu