Na krilima nezadovoljstva Grka mjerama štednje i odricanja koje im već godinama propisuju strani kreditori i MMF, Syriza vođena Alexisom Tsiprasom pobijedila je na grčkim parlamentarnim izborima. Novi premijer Tsipras odmah je počeo ulaziti u žestoke konfrontacije, a jedna od glavnih postavki, koja je glazba za uši Grka, jest i odbacivanje omraženog eura, odustajanje od plaćanja golemog vanjskog duha i ponovno uvođenje drahme kao nacionalne valute. No pitanje je bi li bi Grcima bilo bolje s ovako radikalnim rješenjem. Odgovor je kratak. Vjerojatno ne bi. U slučaju da Atena doista odbaci euro, ali i svoje obveze otplate stranog duga, situacija u zemlji gotovo u trenu pretvorila bi se iz sadašnje konfuzije u stvarni kaos.
Opća nestašica
Na udaru bi se prvi, doslovno preko noći, našao financijski sustav. Grci bi opsjedali banke da povuku sa svojih računa koliko god eura imaju kako bi ih spremili pod madrac. Bankomati bi bili ispražnjeni u trenu. Vlada bi vjerojatno proglasila “dugi bankarski vikend” kako bi financijske institucije primorala da zatvore vrata i zadrže koliko je god moguće “zdravih deviza” na računima, koje bi potom administrativnom mjerom prebacila u drahme. No to bi bio tek početak prave agonije.
– U ovakvom scenariju vrijednost cjelokupne imovine Grčke, od one koja je u vlasništvu države do one koja je u vlasništvu privatnih osoba, trenutno bi pala. Drahma bi počela padati, svakim bi danom gubila na vrijednosti – kaže ekonomist Ante Babić.
Prema procjenama ekonomista, drahma bi u trenutku uvođenja odmah izgubila čak do 70 posto svoje vrijednosti. Što znači da bi Grk koji na banci ima 1000 eura prelaskom na drahmu ostao s novcem vrijednim oko 300 eura. Ipak, pravi udar osjetilo bi, u vrlo kratko vrijeme, gospodarstvo. Iako bi zbog niske vrijednosti drahme grčki proizvodi po cijeni postali izuzetno konkurentni i jeftini na stranim tržištima, pojavio bi se novi problem. Nitko više kupcima iz Grčke ne bi dao nijedan komad robe bez plaćanja unaprijed. I to plaćanja u čvrstoj valuti. Sve što bi Grčka trebala nabaviti u uvozu kako bi održala proizvodnju postalo bi nedostižno. A Grčka iz uvoza treba gotovo sve jer, osim prirodnih ljepota i nešto samoodržive poljoprivrede, nema ništa. Opskrba gorivom postala bi upitna, repromaterijala bi u kratkom vremenu ponestalo...
Ma koliko malo Tsipras mario za sudbinu bankara i industrijalaca, ovo bi sa sobom povuklo i probleme malog, običnog čovjeka. Zaredali bi novi veliki valovi otpuštanja radnika te zatvaranja i ono malo proizvodnih pogona koji još rade. Ni za socijalne programe više ne bi bilo novca jer bi poreze vlada u Ateni naplaćivala drahmom, valutom koja bi svakodnevno gubila na vrijednosti. Isplata naknada za nezaposlene postala bi upitna, baš kao i isplata mirovina. Državni službenici plaće bi dobivali na kapaljku, i to u valuti čija se vrijednost svakoga dana topi. Jedina prednost koju bi Grčka u ovakvoj situaciji ostvarila odnosila bi se na turizam. Sniženim cijenama rada i niskom vrijednošću drahme turistička odredišta u Grčkoj postala bi strancima cjenovno znatno prihvatljivija i povoljnija, a ljetovanje na Kreti ili Santoriniju bilo bi puno jeftinije od ljetovanja u hrvatskim Vodicama ili turskoj Antalyi. Ipak, veliko je pitanje tko bi se odlučio na ljetovanje u zemlji koju potresaju redukcije struje, u kojoj se na crpkama u redovima čeka za benzin, u zemlji u kojoj se na ulicama odvijaju masovni, vjerojatno i nasilni prosvjedi.
Revolucija na ulici
– Scenarij da će Tsipras ići na konačno rješenje, uvođenje drahme i potpuno oglušivanje na dug, malo je vjerojatan. Jer vladi je jasno što bi to u konačnici značilo. Onoga trenutka kada bi Atena odbila plaćati obveze, bila bi joj zaplijenjena sva imovina u inozemstvu, bili bi zaplijenjeni i brodovi koji plove pod grčkom zastavom. A potom bi zaredale nestašice. Ne bi više bilo benzina, lijekova, ne bi bilo uvoza automobila, računala... Bilo bi samo pitanje vremena kada bi narod izašao na ulice i na silu skinuo vladu koja se odlučila na tako što – kaže ekonomist Ljubo Jurčić napominjući kako je vrlo izgledno da će se između Grčke i stranih kreditora naći neko kompromisno rješenje.
S druge pak strane, relativna je nepoznanica što bi se dogodilo s eurozonom kad bi Grčka, ili bilo koja druga članica, iz nje istupila. Mišljenja su ekonomista o tome podijeljena. Dok jedni, poput Ljube Jurčića, tvrde da bi eurozona opstala i podnijela odlazak Grčke bez većih problema jer dug od dvjestotinjak milijardi eura u europskim razmjerima i raspodijeljen među stabilnim zemljama kreditorima nije toliko velik da bi ugrozio funkcioniranje sustava, drugi tvrde kako bi posljednice bile znatno teže.
– Monetarna unija poput one kakvu predstavlja eurozona čvrsta je, teže ju je razvrgnuti od katoličkog braka. Odlaskom Grčke iz ovog sustava potpuno bi puknuo euro i izgubio bi, procjenjuje se, oko polovice svoje vrijednosti. Bila bi prepolovljena vrijednost imovine na području cijele eurozone, što bi vodilo prema porastu siromaštva. Na području Europske unije razbuktali bi se socijalni nemiri, desne stranke bi masovno počele dolaziti na vlast. U probleme bi došle i Danska i Švedska iako imaju svoje nacionalne valute jer su one usko vezane uz euro. Problemi bi bili toliko veliki da je Europi još uvijek lakše i prihvatljivije dodatno sanirati Grčku, olakšati im uvjete ili pomoći s novih stotinjak milijardi dolara nego ući u rizik ovakvih lomova – kaže makroekonomist Ante Babić, inače tajnik Udruženja stranih investitora u Hrvatskoj.
Već nekoliko godina u stručnim se krugovima drži da mjere štednje koje su nametnute Grčkoj nemaju samo za cilj povećanje otplate grčkog duga već i postavljanje primjera. Primjera drugim zemljama rizične skupine poput Španjolske, Italije ili Portugala, kojima se jasno pokazuje što ih čeka ako ne budu vodile računa o svojoj fiskalnoj politici i ne smanje potrošnju bez pokrića.
Pitanje je sada je li se u ovim mjerama išlo preduboko, je li se vodilo računa o pragu izdržljivosti prosječnog Grka, kojemu je voda došla do grla. Nova vlada vođena Syrizom i karizmatičnim Tsiprasom, kojeg dio glasača vidi kao spasitelja, a drugi kao najveće zlo, vodi sada igru s ostatkom eurozone. No izvjesno je da se ni jedni ni drugi neće odlučiti na posljednji korak, izbacivanje Grčke iz eurozone, jer tako svi gube, a nitko ne dobiva.
>> Europska središnja banka odobrila Grčkoj novi zajam od 59,5 mlrd. eura
Ako Grčka zaista ne može izaći iz dužničkog ropstva ostankom u eurozoni, jedini joj je izlaz izlazak iz zone, dakle povratak na nacionalnu valutu. To može imati i efekat bankrota, ali su kapitalisiti izmislili bankrot, čak i osobni bankrot, među ostalim i stoga da se izbjegne dužničko ropstvo koje sigurno ne vodi napretku ni društva ni pojedinca. U europskom pravnom sustavu postoji pravilo o "rebus sic stantibus" (dok stvari tako stoje) pa su svi ugovori nepromjenjivi, ako se prilike, koje su postojale kod sklapanja ugovora, nisu izmijenile. No poteškoća je u tome da ugovorna strana koja je dovedena u teži ili čak nemoguć položaj, promjenu ugovora mora zatražiti putem suda. Da je EU jedinstvena država s jedinstvenim pravosudnim sustavom, svaka bi država mogla zatražiti promjenu ugovora od nekog suda takve države, a ovako nema od koga. I to je jedan od razloga zašto EU ne ide brže, ako uopće ide, prema tranziciji u državu. Osobno sam ponosan što sam glasovao protiv ulaska u EU, iako sam tada kao razlog imao promjenu Zakona o referendumu koja je bila makinacija Republike Hrvatske da se u svakom slučaju postigne kvalificirana većina za ulazak u EU, iako se znalo i na referendumu potvrdilo, da je za ulazak glasovalo manje od 50% birača.