Tajkuni i njihovi sinovi mogu odahnuti: za sve nas ostale rigorozne
kazne za prometne prekršaje ni po novome se neće računati prema
prihodima prekršitelja, nego tu vlada još u socijalizmu omražena –
uravnilovka.
Svima jednako, od pet do 15 tisuća kuna kad se vozi više od 50
kilometara preko brzine dopuštene u naselju, od tri do sedam tisuća
kuna za takvu vožnju izvan naselja.
Pa bio to netko tko taj novac ne vidi u dva-tri mjeseca ili netko tko
toliko potroši za rundu u kafiću. Bi li Kerum, koji je platio dvije
tisuće kuna za vožnju dostojnu utrka – 233 kilometra na sat – iole
mario da je kazna bila sedam tisuća kuna? Ili bi ih možda unaprijed
uplatio još nekoliko, tek da se ne mora zaustavljati kad noga krene po
gasu?
Zašto nas nekako muči osjećaj da će policija najviše kažnjavati one
koji brzinu prekorače za 10-ak kilometara, što će sad stajati 500 kuna
i u naselju i izvan njega? Zašto Hrvatska ne može odmah primijeniti,
primjerice, finski model?
Tamo svatko plaća prema svojim prihodima, pa je u Hrvatskoj jako
odjeknula priča o kazni koju je švedski trgovac nekretninama mora
platiti jer je vozio 67 kilometara na sat umjesto dopuštenih 30.
Ta je kazna, naime, određena na 50 trgovčevih dnevnica, koje su 3000
kuna, ukupno – 150 tisuća kuna! Takvu bi kaznu možda primijetili i
tajkuni i njihovi sinovi.
Međutim, to je zasad, procjenjuju u stručnim krugovima, u Hrvatskoj
neprovedivo. Jer u nas uredno na sudu i stanovnici vila ne trepnuvši
kažu da su – nezaposleni.
Bilo je pokušaja da se prekršajne kazne tako naplaćuju, da svima budu
podjednako teške, no neslavno su propali na takvim primjerima, gdje su
biznismeni prijavljivali minimalce. Zato se na kraju uvriježilo da se
svima naplati prosječna dnevnica.
Tako nam preostaje da čekamo vrijeme kad će se i u nas točno znati
svačiji prihodi, kad jednom bude ostvareno obećanje ministra Šukera da
će to donijeti porezni broj. Dotle, moramo i dalje trpjeti jednake
kazne za sve.
I sa Zakonom o sigurnosti prometa na cestama tako smo ponovno na
početku: kazne su pooštrene do apsurdnih visina za radničke plaće,
ublažen je toliko napadani nula promila, no na kraju nitko ne vidi koji
su to instrumenti koji će 540 poginulih prosječno godišnje na hrvatskim
cestama svesti na neku podnošljiviju razinu.
K svemu, koja je uopće svrha povećavanja visine kazni ako ih se većina
ne naplati, pitanje je koje očito nije mučilo predlagače zakona.
U POVODU