U najvećoj tajnosti, u privatnoj kući u zagrebačkom Kozari boku prošlog su utorka derviši održali svoj obred. U vjerskom zanosu dvadesetak je Roma, pripadnika drevnog islamskog bratstva, neumorno plesalo cijelu noć. A glavni derviš probadao ih je iglama, noževima i mačevima. Ni jednome nije potekla ni kap krvi. Reporteri nedjeljnog Večernjeg lista pribivali su ritualu u slavu 27. noći mjeseca ramazana, kada po islamskom nauku Bog pušta svoju milost na Zemlju.
Ženama zabranjeno
Privatna se katnica bez fasade, svojevrsna džamija, ni po čemu ne razlikuje u labirintu obiteljskih kuća radničkog naselja Kozari bok u istočnom dijelu Zagreba. Ni po čemu se izvana ne vidi da se unutra povremeno okupljaju derviši. U prizemlju stanuje romska obitelj. Do "džamije" na katu vode betonske stube. Pred ulazom smo, poštujući običaje, ostavili cipele.
Iz predsoblja se ulazi u galeriju, gdje za obreda sjede promatrači. U zadimljenoj i zagušljivoj prostoriji bila je najuočljivija velika fotografija Meke, svetog muslimanskog grada. Pod je prekriven šarenim tepisima, a na zidovima vise tapiserije. U niskim sjedećim garniturima postavljenim uz zidove zavaljeni su derviši strastveno uvlačili dim cigareta, uzbuđeni jer će pribivati obredu. Na katu nije bilo niti jedne žene. Prije, za vrijeme, i neposredno po završetku rituala ženama je zabranjen pristup katu.
Na isti način uredili su obrednu prostoriju, od galerije odvojenu jedino zidanim svodom. Za glavnog derviša u jedan kut stavili su bijeli jastuk i raznobojne tkanine. U kutu nasuprot njemu položeno je obredno oružje: velike igle sa zelenim kuglicama na jednom kraju, mačevi i noževi urešeni gravirama.
Na povik starješine, šejha Mefaila, voditelja derviškog reda Kadirije iz Novske, Romi su ustali i ušli u obrednu prostoriju. Stavili su desnu ruku na srce te se u ritmu bubnjeva, kojima su baratali pomagači glavešine, počeli njihati naprijed-nazad. Ritam molitve se pojačavao, a derviši su počeli uzvikivati "hu". "Hukanje" im pomaže u tome da padnu u trans. Još jednim povikom šejh Mefail označio je početak rituala probadanja. Jedan po jedan prilazili su mu i ljubili ruke. Potom im je bez trenutka oklijevanja probio obraz ili uši, bez ijedne kapi krvi. A oni nisu osjećali ubode, ili su barem ostavili takav dojam, jer su bez prekida, još bržim ritmom, nastavili ples.
Probadanje bez boli
Nema realnog objašnjenja. Zbog snažne vjere nema boli ni krvi objašnjava šejh Mefail i dodaje kako obred potječe iz davnih vremena, a simbolizira upravo snagu vjere. Plesom i probadanjem tijela derviši se približavaju Alahu.
Uslijedili su još začudniji prizori. Šejh im je snažnim zamasima zabio igle u trbuh. Sabljom ih je ubadao po cijelom tijelu, rezao im vrat sabljom i slično. Najspektakularniji prizor bio je kada je jednom Romu zabio nož centimetar duboko u lubanju, a ovaj je nastavio plesati u još jačem ritmu. Promatračima koji su prvi put bili na derviškom obredu, taj je prizor bio u isto vrijeme veličanstven i zastrašujuć. Nakon otprilike sat vremena, šejh je iz derviša izvadio obredno oružje i otišao u galeriju. Oni su nastavili svoj mistični ples još nekoliko minuta, postupno smanjujući intenzitet da bi izašli iz transa.
Zadovoljni time kako je prošao obred, posjedali su u galeriji i zapalili cigarete. "Bog je pustio svoju milost na zemlju", šapatom je izgovorio šejh Mefail. Trenutak poslije izgledali su kao da se ništa nije dogodilo.
Neobjašnjen parapsihološki fenomen
Prof. dr. Nenad Moačanin s odsjeka povijesti Filozofskog fakulteta u Zagrebu derviški ples i ritual probadanja pripisuje pučkoj razini derviškog načina života. “Elitniji” način derviškog načina života podrazumijeva molitvu i samo neke pokrete rukama.
– Različitim ritualnim pokretima i molitvama derviši postižu ekstazu u kojoj ne osjećaju bol, a unatoč mnogim ubodima, nema ni kapi krvi. Oni nisu jedino vjersko udruženje koje prakticira obrede ranjavanja i samoranjavanja.
Primjerice, šamani, dok hodaju po žeravici, također ne osjećaju bol – tumači dr. Moačanin. Riječ je, kaže, o parapsihološkim fenomenima koje znanost još nije objasnila.
U većini su vjerskih zajednica takvi obredi skriveni od očiju javnosti jer vjerski vrh na njih ne gleda dobrohotno. No, gdje prakticiranje vjere nije strogo uređeno, ljudi podržavaju obrede poput derviškog plesa.
Posljednjih godina Amerikanci su doslovce poludjeli za derviškim redovima. No američki derviši, koliko je poznato, ne prakticiraju ritual probadanja.
