Dugo se raspravlja o tome je li arahnofobija ljudima urođena ili se radi o stečenom, kulturološkom strahu. Kako bi odgovorili na to pitanje znanstvenici su posegnuli za najnevinijim i najneutralnijim sudionicima ispitivanja - ljudskim bebama.
Stručnjaci s instituta Max Planck posjeli su šestomjesečnu dječicu čvrsto u majčino krilo i krenuli im pokazivati slike pauka, zmija, riba i cvjetova. Slike su bile iste veličine i boje. Pritom su im posebnim infracrvenim uređajem mjerili širinu zjenica.
"Kada smo im pokazali slike paukova i zmija djeca su reagirala znatnim širenjem zjenica", rekla je neurologinja Stefanie Hoehl s Intituta Max Planck i Bečkog sveučilišta. "Pri stalnom svjetlu širenje zjenica je važan znak aktivacije noradrenalinskog sustava u mozgu, koji je odgovoran za stresne reakcije", objasnila je.
Pošto su djeca bila toliko mala da nisu mogla naučiti od starijih da se paukova i zmija treba plašiti, zaključak je da se radi o urođenom strahu. "Smatramo da je strah od paukova i zmija izvorno evolucijski", kazala je Hoehl.
Drugim riječima, iako u zaštićenom, modernom svijetu rijetko dolazimo u kontakt s opasnim paucima i zmijama, naši davno zaboravljeni preci nisu bili te sreće, pa su strah i gađenje koje neki među nama osjećaju kad nabasaju na ta stvorenja zapravo nasljeđe nagona za preživljavanjem koji se razvio u davnim vremenima. Rezultati studije objavljeni su u časopisu Frontiers in Psychology.
To znači da se naši preci nisu bojali mamuta, tigrova ili medvjeda budući da danas na njihove slike nemamo negativnu reakciju kao na paukove i zmije.