U povodu 25 godina rada Instituta za antropologiju u Zagrebu je održana 43. Škola biološke antropologije pod nazivom “New Horizons in Anthropology”. Kao i obično, u Hrvatskoj akademiji znanosti i umjetnosti okupila su se neka od vodećih svjetskih imena u antropologiji i srodnim područjima. Jedan je od gostiju bio je i dr. sc. Florin Grigorescu sa Sveučilišta u Montpellieru, voditelj francuskog Instituta za zdravlje i medicinska istraživanja u Parizu. Ovaj francusko-rumunjski znanstvenik zanimljiv je iz nekoliko razloga. Jedna je od tema skupa bila pojavnost metaboličkog sindroma u nas, koja je vrlo ozbiljna i iznimno prisutna na našim otocima, pogotovo Hvaru, odnosno čimbenika koji na nju utječu, a dr. Florin Grigorescu napravio je i veliku medicinsku studiju migranata u Francuskoj. Imali smo priliku s dr. Grigorescuom napraviti kraći intervju.
Otkad traje vaša suradnja s Institutom za antropologiju u Zagrebu?
Počeli smo s medicinskim programom MEDIGENE 2012. godine kada smo upoznali Sašu Missonija na sastanku u Europskoj uniji, vidjeli da se ovdje može kvalitetno raditi s Institutom za antropologiju te smo dvije godine poslije predložili da Institut bude partnerom projekta. Doprinos je Instituta ipak daleko veći zbog iskustva koje ondje postoji, a cilj je i bio da se uključi sve više znanja o antropologiji. Radilo se o pangenomskoj studiji, GWAS-u, u kojem je obuhvaćena cijela sredozemna regija s ciljem da se utvrde genetski i okolišni čimbenici koji uvjetuju pojavnost inzulinske rezistencije kod migrantske populacije Sredozemlja. U te je četiri godine prikupljena ogromna količina podataka čija će se vrijednost znati za nekih godinu dana kada ih u potpunosti pregledamo. Suradnja će se nastaviti jer ovdje postoji visoka kvaliteta znanja u antropologiji, veliki je napredak i u klasičnoj antropologiji i u medicinskoj antropologiji. Hrvatska je također na ključnom položaju u Sredozemlju, nastoji se što više populacije uključiti u nova istraživanja jer ste sada i dijelom EU. U Hrvatskoj, kao i u brojnim drugim zemljama, velika je pojavnost metaboličkog sindroma i pretilosti. Ovdje je zanimljivo tako nešto istraživati jer u kontinentu imate populaciju koja pripada europskoj genetskoj skupini te otoke na kojima su genetski izolati.
Kako to da postoji genetska predispozicija otočke populacije u nas prema metaboličkom sindromu unatoč zdravom životu i prehrani koja je ondje uobičajena generacijama?
Vrlo zanimljivo pitanje. Sada metabolički sindrom proučavamo na genetskoj razini, kao što znate, riječ sindrom znači skupinu različitih metaboličkih promjena. Kod metaboličkog sindroma to su inzulinska rezistencija, nakupljanje masnog tkiva u području trbuha, odnosno abdominalna ili centralna pretilost, visoka razina kolesterola i povišen krvni tlak. Postoji nekoliko razloga zašto metabolički sindrom treba i genetski istraživati. Primjerice, njega karakterizira inzulinska rezistencija kojom se bavilo ranije spomenuto istraživanje. To je zaista osnovni patološki proces koji kontrolira patogenezu pretilosti, dijabetesa tipa 2, metaboličkog sindroma, visokog tlaka, hiperlipidemije, a utječe i na životni vijek populacije. Metabolički je sindrom vrlo varijabilan kod različitih populacija. Primjerice, populacija Inuita na sjeveru Kanade ima samo 1,2 posto pojavnosti metaboličkog sindroma, što je malo u odnosu na neke europske populacije koje imaju 20 do 30 posto ili migrantske koje imaju i do 40 i 60 posto. Tako je očito da su uzročnici ili okoliš ili genetska predisponiranost. Uočili smo i povezanost općih zdravstvenih indeksa s pojavnošću metaboličkih sindroma, ne dakle nekih njegovih komponenti, nego u cijelosti. Problem je, kao i uvijek, odnos države prema takvom problemu. Zdravstveni je sustav taj koji mora uložiti više u edukaciju pučanstva o načinu života koji će im pomoći da izbjegnu simptome metaboličkog sindroma. Činjenica je da rijetko koja država konzultira akademsku zajednicu u dovoljnoj mjeri kada se radi o takvim pojavama. Političari vjerojatno nisu motivirani u tom smislu jer takav napor mora biti dugoročan da bi dao rezultate. U svakom slučaju, za tretiranje tako kompleksne bolesti potreban je multidisciplinarni pristup koji objedinjuje antropologe, medicinare, toksikologe, endokrinologe, epidemiologe, čak i arheologe. To je jedini način da se pristupi pojavi poput metaboličkog sindroma.
Gdje je ta pojavnost najizraženija, ima li razlike u odnosu na područja?
Ispostavilo se kako je metaboličkom sindromu najizloženija populacija Hvara. Ali, uočeno je i kako postoje jako velike razlike u pojavnosti između populacije sjeverne Europe i juga. Inzulinska rezistencija je, primjerice, veća u Finskoj nego drugdje. Ne znamo još zašto, radi li se o prehrani, genetici, okolišu. Postoje razlike i između istočnog i zapadnog Sredozemlja, na istoku će češća biti hiperlipidemija, a na zapadu hipertenzija.
Istraživali ste i migrante u Francuskoj, do kojih ste sve zaključaka došli?
Zanimalo nas je nekoliko medicinskih stajališta vezanih za migrante koje nazivamo epidemiološkim paradoksima. Primjerice, migranti iz sjeverne Afrike, kada su stigli u Francusku, imali su daleko nižu pojavnost kardiovaskularnih bolesti nego domicilno stanovništvo. Ali samo muškarci, žene su tu prednost izgubile. Tako nešto nije se dogodilo kod pojavnosti metaboličkog sindroma, ostao je na istom nivou kod oba spola. Migranti su danas vruća tema jer su najranjivija populacija. Mijenjaju im se prehrana, navike, drugi čimbenici u načinu života. No, najveći je broj patoloških čimbenika vezan za stres i to na više razina, administrativnom, načinu života... Pojavljuje im se posebna vrsta dijabetesa. Za njih bi bilo vrlo bitno pridržavati se nečega što se zove efekt lososa. Svaku godinu ili dvije dana morali bi se vraćati u svoje domicilne zemlje kako bi očuvali ranije stečene navike. Jedan nam kuriozitet otežava istraživanje do neke mjere, a to je pojava neumirućih ljudi, vrlo često migranti nestanu, pretpostavljamo da umru, no nikada se ne izdaje certifikat o smrti. Jasno je kako je onda vrlo teško procijeniti kolika je zapravo njihova životna dob u Francuskoj, gdje ja istražujem. Studije migranata s Bliskog istoka tek treba napraviti jer su oni tek kratko ovdje, no može se očekivati da će manje-više problemi biti isti, stres pogotovo.
I sami ste migrant, došli ste u Francusku iz Rumunjske. Kako gledate na današnja događanja?
To je donekle točno, jer sam po majci Francuz pa je to bilo svojevrsno obiteljsko preseljenje. No, odmah smo nakon revolucije u Rumunjskoj otišli tamo i pomogli. Puno novca uloženo je u napredak disciplina poput, primjerice, endokrinologije koja ja za Sovjetskog Saveza bila zapostavljena. Razmjena je studenata i akademskog osoblja stalna, a i sam sam član tamošnje akademije znanosti. Sada u laboratoriju u koji je uloženo 16 milijuna eura europskog novca radi, mislim, 12 rumunjskih studenata iz takve razmjene. Svakog se dana vidi napredak Rumunjske, počeli su, naravno, praktično iz minusa. Rumunji su vrlo entuzijastični i motivirani, imaju neke od najboljih medicinskih talenata u Europi. Gospodarska je kriza do promjene režima bila možda i najgora u Europi, sigurno u odnosu na druge komunističke zemlje. Bilo je potrebno nekoliko godina da bi razvoj zapravo započeo. A jednom kada je počeo, ide sve brže i brže. Korupcija je i dalje prisutna, malo po malo taj se problem rješava, Europa omogućuje da ta borba dobije na brzini. Ako me pitate bih li se vratio nakon umirovljenja, odgovor je – nemam se namjeru umirovljivati! Ako tako i bude, sigurno dolazim raditi u Hrvatsku! Šalu na stranu, povratak ustvari nije tema u Europi, nema više granica, obitelji su u stalnom kontaktu, tako je i s mojima koji jako dobro žive na Zapadu. Emigracije zapravo više nema, a to i jest bila ideja Europske unije. Ipak, uspješni ljudi znaju se vratiti u domovinu kako bi joj pomogli, a Europa je svjesna situacije u pojedinim zemljama te nas na to i potiče. Mene su zamolili da se vratim u Rumunjsku i pomognem im dostići nivo na kojem je Francuska. Primijetili ste također kako nakon pada Berlinskog zida nije došlo do velikih migracija koje su se možda očekivale. Razlog je jednostavan – sada su svi slobodni i nemaju razloga bježati od nekog totalitarnog režima.
