Prema novom istraživanju, i rani su ljudi, poput medvjeda, spavali zimski san, odnosno hibernirali. Znanstvenici su došli do takvog zaključka na osnovi iskapanja u pećini Sima de los Huesos ili Pećini kostiju u Atapuerci pored Burgosa u sjevernoj Španjolskoj. Proučavajući ondje pronađene ostatke, zaključili su kako su šablone oštećenosti i istrošenosti kostiju na tim prvim ljudima istovjetne kao i kod drugih životinja koje hiberniraju. Tako je logično zaključiti da su naši preci teške zime svladavali usporavajući metabolizam spavajući mjesecima.
Živjeli zajedno s medvjedima
Ostaci su ranih ljudi sa te lokacije prikupljani zadnjih 30-ak godina. Radi se o masovnoj grobnici nekoliko desetaka ranih ljudi čiji su ostaci stari više od 400.000 godina te vjerojatno potječu od ranih neandertalaca i njihovih prethodnika.
Pronađeno je na tisuće zubi i komada kostiju koji su, prema svemu sudeći, namjerno ondje ostavljeni ili bačeni. Lokacija pokraj Burgosa jedno je od najvažnijih paleontoloških nalazišta u Europi koje je pružilo neka ključna saznanja o ljudskoj evoluciji u Europi. I sada se dogodio i ovaj obrat, ako je točno što su znanstvenici zaključili. Znanstveni je rad o tome objavljen u časopisu L’Anthropologie, a u njemu dva vodeća znanstvenika na toj studiji, Antonis Bartsiokos sa Sveučilišta u Trakiji u Grčkoj te Juan-Luis Arsuaga koji je bio prvi znanstvenik koji je provodio iskapanja na tom nalazištu, raspravljaju o tome da ostaci pokazuju sezonalne varijacije koje sugeriraju da je rast kostiju prekidan i na nekoliko mjeseci svake godine.
Rani su se ljudi nalazili u metaboličkom stanju koje im je pomoglo da prežive duge vremenske periode u hladnim uvjetima s vrlo ograničenim pristupom nutrijentima, no s dovoljnim zalihama tjelesne masti. Ta hibernacija prepoznaje se kao disrupcija u razvoju kostiju. Iako se na prvu ovakva pomisao smatra nemogućom, poznavajući pogotovo naše današnje navike, koje podrazumijevaju redovitu izmjenu sna i dnevnih aktivnosti, takvo što među sisavcima, primatima, nije nepoznato. Ima toga, recimo, kod lemura.
Prema mišljenju dvojice vodećih znanstvenika tog istraživanja to bi značilo da postoji jedna šira genetska pretpostavka za takvo ponašanje. Dodatno svoju tezu potvrđuju usporedbom oštećenja na kostima kod životinja koje uobičajeno hiberniraju, kao što su to pećinski medvjedi, s onima kakve su pronađene u ranih ljudi na lokaciji u Španjolskoj.
K tome, ostaci takvog istog pećinskog medvjeda pronađeni su na istome mjestu, u špilji Sima kod Burgosa, što bi upućivalo na to da su se ljudi ponašali na sličan način kao što su to vidjeli kod medvjeda.
Hibernacija i put u svemir
No, opet, postoje danas ljudske zajednice koje žive u sličnim uvjetima, ali ne hiberniraju, a to su Inuiti i Sami.
Odgovor bi bio da je njima i tijekom najtežih zimskih mjeseci hrana ipak dostupna. A onda Chris Stringer iz Natural History Museum u Londonu ponovno podsjeća da pećinski medvjed zapravo ne hibernira, jer je tijelo preveliko da bi dovoljno spustilo temperaturu, već samo ulazi u određeni polusan. Ali se onda tu postavlja pitanje je li to doista za čovjeka moguće s obzirom na veličinu njegova mozga kojemu je potrebna i određena energija da bi održao sve svoje funkcije? Ipak je hibernacija vrlo atraktivna pomisao, pogotovo u kontekstu svemirskih putovanja o čemu se već i vode rasprave. Ne, doduše, potaknute ovim svježim otkrićem, već upravo sposobnostima lemura da hiberniraju.
