Ako vam se plače, ako ne znate kako pustiti suze, recept je u vrijeme interneta vrlo jednostavan. Potražite snimku posljednjega gema finala Wimbledona iz 2001. godine i riješili ste sve probleme. Ne traje dugo, oko devet minuta, ali suze radosnice su neizbježne. Goranovo osvajanje najprestižnijeg teniskog turnira najemotivniji je sportski doživljaj u povijesti. Nešto nevjerojatno. Onaj njegov pad tog 9. srpnja 2001. godine, kada je glavu na tri sekunde uronio u wimbledonsku travu, nakon što je Patrick Rafter zabio loptu u mrežu, ono ridanje koje se vidi po pomicanju Goranovih ramena nešto je neopisivo. I četrnaest godina kasnije taj Goran Ivanišević tako mi diže živce kad gledam taj finale da mi se čini kao da igra baš sada.
Servis uz suze u očima
Dakle, 2:2 u setovima, 8:7 za Gorana u petom setu i ima servis. Wimbledon luduje kao nikada, nekakva Španjolka s kapom "Vamos Goran" širi ruke. Prva lopta u mrežu, drugu lovi čisti aut 0:15. Kakav luđak. Za 15:15 pušta loptu u aut. Prvi servis, opet mreža, pa aut... Dvostruka pogreška, 15:30. Je li moguće? Novi servis, opet mreža. Pa, onda nec. Taj čupa živce kao da je zubar uzeo kliješta. I onda as iz drugog servisa za 30:30. As za prvu meč-loptu. Goran od skupljača traži istu loptu. Počinje plakati, gleda u nebo, ni on ne može izdržati pritisak. Servira u suzama i, naravno, griješi. Opet dvostruka servis-pogreška. Ima li kraja tome ludilu. U svečanoj loži, Srđan Ivanišević je u grču. Goran opet vraća meč-loptu, broj dva. Opet u mrežu, pa opet... Nevjerojatno, što mu je. Za treću meč-loptu Rafer baca u aut, Goran plazi jezik, vrti rukom, ljubi lopticu. Ali, ništa ne pomaže, Rafter ga loba. Opet je dvije lopte do pobjede. Prvi servis opet u aut, pa stiže do četvrte meč-lopte. Nikola Pilić tamo u loži rukama mu pokazuje da se smiri, Goranov otac Srđan namješta frizuru... Prvi servis u aut, a onda na drugi Rafter pogađa u mrežu. Goran tetura, ne zna što će, trči ocu u zagrljaj, emocije su na vrhuncu...
– Nemojte se stidjeti zaplakati... – kroz suze govori HTV-ov komentator Mićo Dušanović.
U Wimbledonu počinje skandiranje: "Goran, Goran, Goran..."
Bio je to možda jedan od najvećih finala svih vremena. Tri sata i jednu minutu Goran nam je masirao živce.
– Ne znam je li ovo samo san, nadam se da me sutra netko neće probuditi i reći: "To se nije dogodilo, nisi ga osvojio". Bio sam tvrd na tim meč-loptama, ne znam kako bi završio meč da Rafter nije promašio – rekao je Goran poslije osvajanja turnira koji je čekao cijelu karijeru.
Sjetio se i velikana Dražena.
– Ovo je za Dražena Petrovića, nadam se da me gore gleda, on je bio najveći – rekao je Ivanišević i pogledao u nebo.
Toliko emocija u toj zadnjoj lopti, u glavi su mu stalno bila ta tri finala (1992., 1994. i 1998.) koja je izgubio. Jednom Andre Agassi, dva puta Pete Sampras... Nije se to smjelo dogoditi i četvrti put.
– Problem je što svaki meč igram protiv pet protivnika. Suca, publike, skupljača loptica, terena i sebe samoga – opisao je Goran zbog čega gubi wimbledonske finale.
Taj put pobijedio je svih pet protivnika. I onog najtežeg, samoga sebe.
"Ludi Hrvat postao je heroj Wimbledona. Bajka je napokon dobila sretni završetak", pisali su strani mediji.
Kako i ne bi. Pa te je godine u Wimbledon došao s pozivnicom, i postao prvi igrač koji je krenuo sa te pozicije i osvojio turnir. Kada je kasnije prebirao po sjećanjima iznio je puno toga zanimljivog.
– Prijatelji su me tijekom turnira mislili poslati psihijatru. Dva tjedna tijekom turnira na TV-u gledao sam Teletubbiese, uvijek sam večerao istu hranu u istom restoranu, u svlačionici se tuširao pod istim tušem. Ma da sam sam izgubio taj finale, vjerojatno bih se ubio. Kada gledam snimku, još se plašim da ću izgubiti – pričao je Goran.
U Splitu mu je priređen veličanstven doček, bio je to neponovljivi dan na rivi. Na dočeku je bilo 150 tisuća ljudi.
– Ovo samo Split može napraviti. Ponosim se što sam rođen u Splitu, jer da nisam bio bih k...c od ovce – od srca kazao je Goran na dočeku.
Stigao je katamaranom od zračne luke do rive. Na putu je uspio potpisati i ugovor s Hajdukom, zapaljeno je na stotine bengalki, na ulice je izašlo i staro i mlado. Popeo se na binu u Draženovu dresu iz Netsa s brojem 3.
Splitski mentalitet
– Bio sam svuda, ali najluđi smo na svijetu. Ma koji Brazil... – govorio je Goran.
Split ne bi bio Split da ga nije dočekao i s nekoliko ludih transparenata. Na jednom je pisalo "Gorane, ti si naša droga", na drugom "Fala k...u", što jasno oslikava splitski mentalitet. Priznaju se samo prva mjesta, Gorana se čekalo, čekalo i dočekalo... Ona tri finala Wimbledona bila bi ništa da ga nije osvojio. I danas bi po Splitu dežurni zajedljivci vrtjeli glavama i komentirali. Pa ni Tonija Kukoča nisu u Splitu priznavali dok nije osvojio NBA prsten, ali priznali su mu tek drugi, kad je igrao puno više, onaj prvi mu i ne računaju.
Danas je Goran Ivanišević trener Marina Čilića, najboljeg hrvatskog tenisača, i pod njegovim vodstvom Čilić je osvojio US Open i upisao se u teniske velikane.
– Goran je od mene stvorio boljeg tenisača. Donio mi je nešto posebno – užitak igranja tenisa – objasnio je Čilić nakon što je 2014. godine osvojio US Open.
>> 'Spusti se, Franjo': Arapović je zakucao i malena Hrvatska je povela protiv moćnog Dream Teama
>> Legendarna pobjeda: Kako je Jarni golom Njemačkoj otvorio vrata raja...
A nama u hrvatskoj je postalo dosadno to da vi srbi stalno vjesite po nasim portalima.odi tamo na vesti i ne budi dosadan.