Demokracija je zaguljena stvar. Daš ljudima prava, a onda moraš trpjeti i ono što ti je neugodno, što ne voliš i što te ljuti. Tako je i vlast nakon mnogima nepoznatih “čašćenja” na Facebooku morala uime demokracije progutati i, puno joj neugodnije, javne povike. Posebno ono: “Stegnite vi remen, bando lopovska!“ Neki tim uzvikom povrijeđeni dužnosnici najavljivali su i tužbu za uvredu. Ali kako je premijer početnu usplahirenu uvrijeđenost zamijenio naglom demokratskom pomirljivošću, male su šanse da netko takvu tužbu i podnese. Uime “poštovanja demokratskih prava” i “europskih demokratskih standarda”, najave će biti zaboravljene. Prevagnut će pragmatika, a ostat će samo uznemirene taštine.
Do sada nitko nije toliko izružio vlast kao što su to učinili narogušeni korisnici Facebooka. Njihov poduzetniji i odvažniji dio, koji je izišao na ulice, bio je još i “jezično sočniji” nego na kompjutoru. Ulični je ludizam znao prijeći i u ludovanje. No, demokracija i demokrati na vlasti moraju trpjeti i jedno i drugo. U akciji Facebooka bilo je svega. Pa i socijalnog bunta. Možda i prvi put, a da iza njega nisu stajali kojekakvi sindikati i politički tutori. SDP i opozicija su za takav revolt i za ta politički neartikulirana negodovanja mogli samo navijati. Uostalom, i njih se “častilo”. Prosvjednici su pokazali da ni o njima nemaju nekih iluzija. Na socijalnom tragu tih prosvjeda i pod njihovim utjecajem mogao bi biti i očajnik koji se yugićem zabio u Sabor. Nije izvikivao “bando lopovska”, ali se u Sabor nije zaletio zato što mu je krasno kao onima u njemu.
Čin očajnika iz yugića, branitelja možda i teško psihički oboljelog, na svoj je način i društveno paradoksalan. Očito je tome čovjeku bilo bolje dok je bio rat nego što mu je danas u miru! Tada je bio u ratnoj opasnosti, ali je imao redovitu hranu i solidnu plaću. Imao je socijalnu sigurnost. Danas, kao i mnogi, možda nema nijedno. S nešto pretjerivanja moglo bi se reći da je država za rata preko vojske vodila i socijalnu politiku. Danas se pak s nešto malo više pretjerivanja može reći da su instrumentom socijalne politike postale i plastične boce. Drevna skupljačka privreda postala je hrvatska suvremena realnost. Naturalno je skupljačko privređivanje zamijenjeno plastičnim. Ali vlast se voli vidjeti kao “socijalno osjetljiva”. Nema veze što je, glumeći odvažnu i odlučnu, pa i odgovornu državu, najprije najavila smanjenje rasta plaća u državnim službama, ukidanje tzv. domjenaka, mogućnost da se ne dobiju božićnice, dokidanje besplatnih udžbenika, blagdanskih crkavica penzionerima, opću štednju.., a onda, kada je vidjela da se gunđa, sve najavljeno povukla! I novom rupom u proračunu, novim zaduživanjem kupila socijalni mir. Umjesto dugoročnog spašavanja države, odlučila se za kratkoročni socijalni mir. I za vlastitu vlast.
Kakve su to “strateške mjere za izlazak iz krize” ako ih se država tako naprečac i netaktično odrekne!? Vlada je svojim “povlačenjem na rezervi položaj” ušla u kredit za socijalni i koalicijski mir. Mrsno se to platilo. Neće trebati dugo da se vidi koliko se to i isplatilo. U Zagrebu se pak možda nikada neće niti vidjeti je li se isplatila kupnja neprobojne “mrcine” otporne na metke i na radijaciju, no već se planira i kupnja helikoptera! Zagreb će, izgleda, dobiti i avijaciju, kao da se vlast priprema za evakuaciju! Bit će vjerojatno i Zagrepčana koji će se protiv toga buniti. Ali male su šanse da i gradonačelnik reterira pa makar ga na Facebooku predočili i kao zapovjednika Luftwaffe. Ako za vlast treba trpjeti i demokracija – trpjet će se. No, i u Zagrebu i u Hrvatskoj najnezadovoljniji i najuskraćeniji se ne znaju služiti Facebookom, a i oni bi mogli tražiti svoja socijalna prava.
