Hrvatska se danima suočava s osluškivanjem količine decibela koji prate najavu ulaska u medijski prostor srpskog tajkuna Mitrovića. Kako je predigra planirana, prvi se javljaju likovi koji su za tu opciju financijski motivirani, onda neizliječeni jugonostalgičari, pa kreature koje u 50 godina Juge nikad nigdje nisu vidjele srpski nacionalizam niti su naslutile da Srbija od Juge stvara veliku Srbiju.
Naravno da je nezahvalno biti sumnjičav i zavirivati iza zavjese, da je komotnije i bliže pljesku globalizatora tvrditi da novac nema imena, da mu je barjak samo tržište. No, čovjek mora biti politički nepismen pa tvrditi da je licemjerno kupovati srpske tvrtke i prosvjedovati kad srpski kapital hoće kupiti ovdašnje medije!
Na žalost, mi živimo u Hrvatskoj u kojoj morate objašnjavati da propala tvornica šećera ili otpisana uljara, a to kupuju Hrvati u Srbiji, nije isto kao buket lokalnih TV postaja koje bi sutra trebale tvoriti nacionalnu mrežu, što je ambicija gospodina Mitrovića! Kad bi bilo isto, onda bi se u svakoj okupaciji tenkovi zaustavljali ispred tvornica šećera i ulja, a ne ispred TV i radijskih postaja!
Naravno da klišejima ne treba robovati, karikiram tek da bih sugerirao koliko je mimo pameti teza da je isto kupiti medij i tvornicu sladoleda! Ne treba robovati klišejima, no politički i nacionalni interesi, nacionalni ciljevi, sve to ostaje živo i nakon potpisanih primirja i obećanih stoljeća mira. Zar se to ne vidi najbolje ovih dana u nekim stajalištima vodstva hrvatskih Srba?
Ili ćemo nastaviti glumiti da ne vidimo njihovo suglasje s Banjom Lukom i Beogradom? S obzirom na to da mediji i šećerane nisu isto, očito valja podsjetiti na to da mediji kreiraju društveni i politički život, kreiraju nove i gaze stare vrijednosti! U tom smislu kupovanje buketa lokalnih TV postaja, što je ambicija srpskog maharadže koji s tri silikonske ljepotice hara istočnim Balkanom, problematično je sa stajališta hrvatskih nacionalnih interesa isto kao da taj buket uzimaju Slovenci, Česi, Talijani.
Riječ je o načelima! Posrijedi je ta vrsta načela da je prodaja lokalnih TV koncesija u Americi zabranjena. Riječ je o takvim relacijama u kojima je dodjela lokalnih TV koncesija iznimno striktno i precizno određena u ozbiljnijim europskim državama koje jednako kao Amerika tretiraju lokalne TV postaje kao prostor za komunikaciju informacijama s lokalnim stanovništvom.
To je nešto što se ne mjeri samo i jedino dolarima jer postoji zdrav viši društveni interes. Kupnja pet TV postaja, njihovo umrežavanje u zajednički program može donijeti novac, no u toj intenciji ruši se smisao lokalnih TV postaja, razloga zbog kojih su koncesije dodijeljene i intencija koje država, županija ili općina ima u ovim relacijama. Ili netko očekuje da srpski maharadža s tri silikonske ljepotice stiže ovamo da bi se kvalitetno informiralo lokalno stanovništvo? Njegov model uvezivanja TV postaja u osnovi je potpuno mijenjanje svrhe i intencije zakona, odredaba i smisla postojanja lokalnih TV postaja! Nije riječ o tome da tu opciju valja zauzdati jer je Mitrović dijete Miloševićeve ere, jer iznimno poštuje Koštunicu i njegovu mjeru srpstva, a turbofolk doživljava kao novogodišnji koncert u Beču, riječ je o osnovi medijskih prava suverene države.
Ako Mitrović može kupiti pet lokalnih TV postaja, postavlja se pitanje što čekamo s prodajom zgrade HNK? Ima li boljeg mjesta za šoping-centar? Zamislimo pak zaradu na stanovima da se kakva mamutica sagradi na travnjaku Zrinjevca? Jesmo li mi državu dobili prekasno, pa je proces drobljenja nacionalne svijesti koji je trajao 50 godina napravio svoje? Jer, bez te drobilice ova bi tema bila znanstvena fantastika!
