Janez Stanovnik predsjednik je Saveza boraca Slovenije. Stanovnik je
bio potpredsjednik Predsjedništva SFRJ. Bio je i predsjednik
Predsjedništva SR Slovenije prije Milana Kučana. A bio je, naravno, i
partizan, i komunist. Stoga njegova javna tvrdnja da je Josip Broz Tito
izravno odgovoran za sve masovne pokolje na kraju i neposredno nakon
Drugog svjetskog rata nije mala stvar.
Štoviše, to je prva takva izjava nekog bivšeg visokog jugofunkcionara,
koji se danas mora javno distancirati od svog nekadašnjeg vođe Tita
nakon što je bio suočen sa zastrašujućim snimkama nove masovne grobnice
koja je otkrivena u rudniku Barbara pokraj Laškog.
Taj je rudnik godinama na popisu mogućih masovnih grobnica, gdje su
jugokomunističke postrojbe masovno i organizirano likvidirale svoje
političke i ine neistomišljenike. Cijelu Sloveniju, a onda i šire,
šokirala je brutalnost i način na koji su ti ljudi ubijeni. Oni su
jednostavno gurnuti živi u rudnik i ondje ugušeni, baš kao što je u
vrijeme rata radila Hitlerova Njemačka sa Židovima i drugima! I to se
sve događalo nakon rata!
Stanovnik je za ljubljansko Delo naveo da su masovna pogubljenja, kao
ovo u rudniku Barbara, počinile specijalne postrojbe u okviru
Jugoslavenske armije, koje su bile izravno podređene Vrhovnom štabu na
čijem je čelu bio Tito. Na pitanje je li Tito odgovoran za ta
pogubljenja, Stanovnik je odgovorio da nigdje na svijetu nema vojske
koja može počiniti takvo masovno pogubljenje bez znanja vrhovnog
vodstva!
Drugim riječima, Stanovnik je javno morao priznati ono što dobar dio
povjesničara već godinama tvrdi, da su masovna smaknuća desetaka tisuća
ljudi pri kraju i nakon Drugog svjetskog rata učinjena pod izravnim
Titovim vodstvom, i uz njegovo znanje i odobravanje! Još, konkretnije,
Stanovnik je time neizravno priznao da je Tito ratni zločinac!
U Sloveniji nema dvojbe u vezi s tim događajima. Svi se ograđuju od tih
zločina. Nitko ih ne pokušava niti osporiti niti relativizirati. U
Sloveniji se otvaraju grobnice, žrtve se dostojno pokapaju, mjesta se
obilježavaju, a povjesničari dobivaju još samo dodatne argumente za
svoje tvrdnje. No kazneno teško da će netko odgovarati.
A u Hrvatskoj? Poluprivatna inicijativa s početka 90-ih šokirala je
sve, kad su krenula iskapanja u Maceljskoj šumi kod Krapine. Iz zemlje
su počele izlaziti tisuće posmrtnih ostataka, pa je iskapanje preko
noći blokirano, a kosti su godinama skupljale prašinu u Zagrebu
čekajući da ih netko dostojno pokopa. Učinjeno je to tek za mandata
Sanaderove vlade, i uz veliko zalaganje kardinala Bozanića.
Otad u nas nema organiziranih iskapanja, osim nekih pojedinačnih, ili
ako se slučajno pri iskopu za zgradu ili cestu naiđe na neke kosti.
Sustavnog istraživanja nema, posebice ne na terenu. U nas se sve još
previše svodi na naše i njihove, crne i crvene, na sukobe ideologija, a
žrtve su u drugom planu.
S Pantovčaka se često može čuti da su to bili samo pojedinačni nemili
ekscesi, a ne organizirana politika. Neki povjesničari pak, koji su
dobrim dijelom ideologizirani, ne mogu zanijekati te masovne zločine,
ali zato pokušavaju neutralizirati Titovu ulogu i odgovornost,
zaključujući kako nema njegovih pismenih zapovijedi na tom tragu ili se
on pred svojim ljudima navodno od tih zločina distancirao.
No ima čak i dokumenata, ali se i oni često prešućuju ili se njima
manipulira, kako kome odgovara. Sa Slovenijom imamo i potpisan
međudržavni ugovor o uređenju grobnih mjesta iz vremena rata i poraća,
ali ni on još nije uistinu zaživio. Ne treba niti spominjati koliko je
i u nas prekasno goniti odgovorne za te masovne zločine.
Ako ništa drugo, žrtve su zaslužile pijetet i istinu ma koliko ona bila nekome teška i nezamisliva!
KOMENTAR
