Nakon što su HHO i njegov sve poduzetniji potpredsjednik Ivan Zvonimir
Čičak poslije grozota iz slovenske Hude Jame počeli imenovati i
hrvatske slične jame, već vremešni pripadnici jugokomunističke
represivne i političke nomenklature uzbunili su se kao kad medvjed
nahrupi u pčelinjak. Malne svatko tko je to želio znati znao je, čuo
ili barem načuo za niz masovnih stratišta, od Maceljske šume do
zajedničkih grobišta oko Zagreba.
Malo je vjerojatno da i u HHO-u baš nitko nije to također (na)čuo. Ali
kao i u sličnim “dvojbenim situacijama”, i tu se javlja specifičan
hrvatski “problem istine”. HHO je godinama bio “ravnodušan prema
plaču”, prema tragičnoj sudbini žrtava križnog puta pokazivao je sličan
javni otklon kao i nekoć visoki komunistički funkcionari Josip Manolić
i Josip Boljkovac koje sada HHO proziva kao odgovorne.
Dok predsjednik Stipe Mesić, sklon veličanju “tekovina antifašističke
borbe”, zagovara “znanstveni pristup” pri otvaranju poslijeratnih
grobnica, a nesklon “priučenom forenzičaru Čičku” pokušava
relativizirati i poslijeratnu istinu, Boljkovac, uvrijeđen Čičkovim
optužbama, uzvraća protuoptužbom, tj. da je Čičak kao dio jugoagenture
bio “krtica” u studentskom vodstvu ’71.
Postoje i tvrdnje da se Čičak dohvatio hrvatskih stradalnika e da bi tu
veliku nacionalnu nesreću politički kapitalizirao na izborima. Jer, da
se Čičak kani kandidirati za Mesićeva nasljednika. Ako to nije istina,
onda je manipulacija njegovih protivnika. Ako je pak istina, onda je to
njegova manipulacija mrtvima. Bude li posrijedi ovo drugo, bit će to i
podvala istini. Podvala je neće ugroziti, ali će joj škoditi. Jer,
istina je poznata, ali nikada do kraja priznata.
Hrvatska kanda ima trajnih problema s istinom. Kako iz svoje
poslijeratne, tako i iz nedavne prošlosti. Dio Hrvatske nerijetko pamti
tek od jednog do drugog TV dnevnika. Taj dio nije valjda ni (na)čuo
niti haje za “neke grobnice”. Za nedavnu prošlost još i manje. Vidi se
to i na naoko banalnom primjeru. Lako je dokazivo da se Lepa Brena na
početku rata slikala utegnuta u uniformu vojske koja je žarila i palila
po Hrvatskoj, a da je Marko Perković Thompson u hrvatskoj odori od
Brenine vojske branio Hrvatsku.
Usprkos toj istini, Thompsonu se u Hrvatskoj, za koju se borio, brani
pjevati dok Brena u Hrvatskoj, protiv koje je bila, pjeva gdje hoće!?
Zapravo, ništa novo. Kod nas se baš i ne mari za istinu. Da se mari, i
strašne bi grobnice bile nacionalnom istinom, barem otkad je Hrvatske,
ali o njima se šuti ili besramno laže već više od pola stoljeća. No,
što bi rekao Krleža – u Hrvatskoj je odavno za istinom raspisana
tjeralica.
U POVODU
