Najnovija od brojnih demagoških ideja koje se rađaju u samom vrhu SDP-a zaslužuje posebnu analizu. U ovom slučaju radi se o naoko humanoj gesti i visokoj razini socijalne osjetljivosti te je upravo zbog toga važno objasniti zašto se tu radi o ekstremno opasnom i besmislenom populizmu. Konkretno, ovih dana šokirala nas je još uvijek neslužbena ideja prema kojoj će budući povjerenik Europske komisije Neven Mimica i naši europarlamentarci izdvajati dvije trećine plaće u humanitarne svrhe, tj. u korist Zaklade “Ana Rukavina”.
Ostavimo po strani pitanje razumiju li premijer Milanović i ljudi koji ga okružuju u vrhu SDP-a uopće što znači biti član Europske komisije (commissioner) i što zapravo znači biti europarlamentarac. Uopće nećemo postavljati pitanje koje su si trebali postaviti premijer i njegovi pobočnici: žele li druge članice EU, kojima će Neven Mimica također biti “commissioner”, da bude plaćen kao prosječan Nijemac ili su najvišim činovnicima u Komisiji osigurali plaće u protuvrijednosti stotinjak tisuća kuna zato što žele osigurati maksimalnu materijalnu neovisnost ljudi koji utječu na ključne procese u EU pa tako potencijalno na tisuće milijardi eura.
Usredotočit ćemo se na ono ključno: dojam je da su predstavnici aktualne vlasti, baš kao i one prethodne, toliko zadojeni uravnilovkom kao dominantnim principom da slobodno možemo zaključiti kako taj princip ne koriste samo kao oružje opasne političke propagande nego doista u njega i vjeruju. Čini se da nas vode istinske žrtve kolektivnog ispiranja mozga u komunističkom/socijalističkom obrazovnom sustavu SFRJ. Njima nije prihvatljivo da netko zarađuje zaista dobro, a bogatstvo je krimen. Oni nisu shvatili da je njihovu egalitarizmu kao principu temeljnih društvenih vrijednosti primjeren jedino kolektivizam, a kolektivizam se u raznoraznim varijantama sam prokazao kao opći princip nametanja volje “prosvijetljene” manjine na vrhu kolektiva u ime većine. I na kraju je većina uvijek ostajala i podjarmljena i osiromašena.
Ukratko, stranački vrh SDP-a odlukom da sreže dvije trećine plaće Mimici i europarlamentarcima samo je dokazao da ne znaju štovati njegovo veličanstvo individualizam kao dokazani motor razvoja. Još je problematičnije što bi takva demagogija u Hrvatskoj mogla dobiti široku društvenu podršku. Što se može. Čini se da su komunisti ostavili duboke zasade.
Dok je u Sjedinjenim Državama 1945. popularni i sveprihvaćeni narodski časopis Reader’s Digest popularizirao legendarnu knjigu The Road to Serfdom rodonačelnika neoliberalizma Hayeka, kod nas su se tvornice “davale” radnicima, a zemlja oduzimala seljacima i utapala u zadrugama. Hrvatska u to vrijeme nije mogla biti mjesto koje će osjetiti dobri duh Hayekova udruženja u nastajanju – Mont Pelerin Societyja; udruženja sa svrhom da bude intelektualna protuteža kolektivizmu nacista i fašista te centar zapadne misli koji će se suprotstaviti nadolazećim opsjenama Sovjetskog Saveza. Naše djedove i očeve, pa i nas same nisu obrazovali na zasadama Hayeka, Robbinsa, Poppera, Polanyija, Misesa, Friedmana.... U najbolju ruku, osim o Marxu i Lenjinu, nešto smo naučili u srednjoj školi o Hayekovu neistomišljeniku J. M. Keynesu kao o poborniku državnog intervencionizma, inače dugogodišnjem Hayekovu prijatelju iz londonskih dana koji mu je kroz polemike pomagao razvijati stavove i teorije. To zadnje su nam prešutjeli.
Sve u svemu, nedostatak osjećaja vrha vlasti u Hrvatskoj kao i znatnog dijela javnosti za individualizam i tržište kao principe regulacije društva, sigurno je posljedica neobrazovanosti velike većine i indoktrinacije manjine kolektivizmom i vjerom u visoku razinu važnosti državnog aparata, zapravo birokracije. A u tako egalitarno indoktriniranom društvu koje ne trpi visoke plaće prosjek plaća ostat će nizak. Baš kao što će Sjeverna Koreja ostati zaostala zemlja jer su joj komunizam, kolektivizam i država puno važniji od čovjeka – pojedinca, individualca, poduzetnika – i od tržišta. Mises bi u svom radikalnom liberalizmu možda rekao da je i Mimica samo činovnik te da bi kao predstavnik države trebao biti što jeftiniji. Ipak, teško se oteti dojmu da je i on samo žrtva potiranja individualizma.
