Negdje na početku devedesetih, nakon što je zaposjednuta gotovo trećina ozemlja tek proglašene hrvatske republike, mogao se čuti ovaj vic:
U Hrvatskoj je na nekom zidu osvanuo grafit “Ovo je Srbija”. Sutradan je grafit prekrižen, a ispod je dopisano “Ovo je Hrvatska”. Treća je ruka i to prekrižila i dodala – “Budale, ovo je pošta”!
Kad sam ga prvi put čuo, a bio je još rat, nisam mu se nasmijao. A i kako da mu se nasmijem, kad sam ga čuo u vrijeme dok su se oni koji su mislili da je ovo Hrvatska s puškom u ruci, na život i smrt, tukli s onima koji su smatrali da je ovo Srbija. Vic je zapravo bio dobar, ali ne za vrijeme u kojem je nastao: njegova poruka da za poštu nije bitno čija je, ako dobro funkcionira, bila je u ratnom kontekstu ravna izdaji!
Danas je, naravno, drugačije. Danas je posve nevažno čija je Hrvatska pošta, ako dobro funkcionira. Uistinu je nebitno vodi li je direkcija bliska HDZ-u ili uprava sklona SDP-u. Bitno je da što bolje radi i da svome vlasniku, a to smo svi mi, hrvatski građani, donosi što veću zaradu.
Na žalost, moglo bi biti i trebalo bi da bude drugačije, ali ipak nije. I dalje je – premda je rat odavno završen, a Hrvatska stabilna zemlja na vratima Europske unije – važno čija je pošta, a ne kako radi.
Nemam nikakve iluzije o promjeni vlasti, previše se puta u mome životu ona izvodila prema staroj formuli “sjaši Kurta da uzjaše Murta”, no ipak sam se, ni sam ne znam zbog čega, valjda zbog toga što sam nešto takvo priželjkivao, ponadao da će nova ekipa u Banskim dvorima zadržati barem nešto od onoga dobroga što je zasadila prethodna vlast. Barem nekakav smokvin listić za prikrivanje gole mehanike preuzimanja vlasti.
Legitimno je da nova vlast u ruke uzme sve vladajuće poluge, zato je i izabrana. Ali ne mora, pobogu, i poštu. I to poštu koja je pod vodstvom (neki dan smijenjenog) ravnatelja hadezeovca izvrsno poslovala. Godine 2006. Hrvatska je pošta u osnovnim djelatnostima poslovala sa 72 milijuna kuna gubitaka, godinu dana kasnije minus je iznosio 75 milijuna, a godine 2008. čak 263 milijuna. Tada dolazi novi direktor s novim timom i HP, poslije niza godina nazadovanja, počinje raditi s dobitkom: za 2009. on je iznosio 170 milijuna kuna!
Pošta je pretumbana od vrha do dna, smanjen je broj ljudi, a dobar dio onih koji su ostali promijenio je radna mjesta: neki su unaprijeđeni, a neki iz administracije prekomandirani na šaltere. Udio plaća u ukupnom rashodu znatno je smanjen, a povećana je prohodnost svih poštanskih ureda. Val inovacija zahvatio je i službu za odnose s javnošću, pa je za njezina šefa postavljen ne (uobičajeni) politolog, nego diplomirani teolog! Neki se prekrižiše, no činjenica jest da se Pošta u nekoliko godina preobrazila i iznutra i izvana: od polumrtve socijalističke stare frajle prikopčane na aparate državne pomoći postala je poželjna europska udavača. Ali, što to vrijedi, kad na pošti stoji grafit “Zna se”, a ne “Kukuriku”.
A ako je već tako, čovjeku ne preostaje drugo nego da uvreba trenutak, uzme sprej i naškraba: Budale, ovo je pošta!
mravac - danas nema mjesta za nesvrstane - ili jesi ili nisi...