Ja volim predrasude i etikete jer pojednostavljuju život. Kog đavla da razmišljam je li ovaj ovakav ili onakav, zašto je ovakav ili onakav, postoji li mogućnost da je negdje između ovakvog i onakvog ili da postoji neka potpuno druga dimenzija gdje se može biti i ovakav i onakav i uostalom određuje li ga to što je ovakav ili onakav u bilo kojem drugom aspektu postojanja ili djelovanja? Pukne čovjeku tintara od tolikog promišljanja. Lijepo molim, na sve i svakog okačiti etiketu i šlus!
Ovako jedan moj prijatelj ironizira rasprave u kojima se jedna ili obje strane smjesta ukopaju u rov, ograde bodljikavom žicom, posiju mine i udri! Nema tu više “ja mislim”, nema više “možda”, nema više propitivanja. Sve je jasno. I tko smo i kakvi smo “mi”, a još bolje tko su i kakvi su “oni”.
Nažalost, naš je javni i medijski prostor u posljednje vrijeme zaglušen i zagušen upravo takvim “raspravama” pod zajedničkom generalizirajućom egidom univerzalnog sukoba Crkve i države, vjernika i nevjernika. Slučaj plakata za predstavu “Fine mrtve djevojke” samo je jedan od rukavaca bujice koja ne posustaje.
U svojoj sam prošlotjednoj kolumni napisao rečenicu koju su neki čitatelji doživjeli kao osobnu uvredu: “Ja mislim da Cuculićev plakat može izgledati vulgarno samo neznalicama i ljudima temeljito pokvarene i prljave mašte”. Ispričavam se zbog rečenice koja je također napisana u “šlus” tonu i zato joj se vraćam.
Zašto neznalice? Zato što je doista lako manipulirati osjećajima i mišljenjima ljudi koji nemaju ni znanje ni iskustvo kako u umjetnosti, tako i u vlastitoj vjeri i svetinjama. Zašto pokvarena mašta? Zato što evo prekjučer u pismu objavljenom u našim novinama jedan čitatelj, u čiju dobronamjernost ni najmanje ne sumnjam, Oliveru Frljiću javno postavlja ovo hipotetsko pitanje: “Kako biste reagirali da naiđete na plakat na kojem se nalazi vaša majka, gola, pijana i nadrogirana?” Kako smo od dva do grla zakopčana kičasta kipića u potpuno bezazlenom i ni po čemu erotskom, a kamoli vulgarnom zagrljaju, došli do golotinje, pijanstva i droge? Doduše, u predstavi “Fine mrtve djevojke” doista ima pijanih, drogiranih, prostačkih, nasilnih i zločinačkih likova, ali to nisu dvije djevojke lezbijke nego njihovi progonitelji. Zamjerke čitatelja čak su me natjerale da pod povećalom proučavam dodiruje li doista na tom plakatu ruka jednog kipića grudi drugog kipića. Nije “pomoglo”, jer mene te dvije “gospe” i dalje podsjećaju na prizor iz Evanđelja po Luki u kojem Marija iz Nazareta hrli u zagrljaj Elizabeti s jednim od najljepših biblijskih hvalospjeva Bogu na usnama.
Kao što vidite, svi su osjećaji, pa i vjerski, nešto vrlo osobno i subjektivno. Međutim, Kaptol nastupa kao da svi vjernici, pa i oni drugih konfesija, imaju potpuno iste osjećaje koje biskupi najbolje poznaju, zastupaju i brane. Autor teksta “Finih mrtvih djevojaka” i “Svećenikove djece” Mate Matišić također je vjernik, deklarirani katolik. Što je s njegovim osjećajima? Što je s osjećajima tisuća drugih vjernika koji podjednako štuju i Bogorodicu, ali i tekovine civilnog društva i sekularne države? Pritom se kod katolika, što me osobito žalosti u pojedinačnim reakcijama, potiču osjećaj ugroženosti, uvjerenje da ih neistomišljenici mrze, da je izražavanje drukčijeg mišljenja pljuvanje po njima, kao i da na stranicama istih novina nema mjesta za različite stavove. Ukratko, nalijepi etiketu na čovjeka, na crkvu, na Gospu, na novine i šlus! U tome ja vidim problem.
