Gospođa Tess Gallagher, udovica američkog pisca Raymonda Carvera
(1938-1988), čitanog i utjecajnog i u Hrvatskoj, zapela je da dokaže da
je najslavnija knjiga njezina muža, “O čemu pričamo kad pričamo o
ljubavi”, prvi put objavljena 1981., obična krivotvorina. Znate, kaže
gospođa, to što je objavljeno pod imenom mog jadnog Raya, to uopće nije
Carver, nego patvorina njegova urednika (i bivšeg prijatelja) Gordona
Lisha. Taj je grozni Lish rukopis mog muža radikalno skratio - i
Carvera pretvorio u nekakvog minimalista - a ono što nije prekrižio,
temeljito je preradio.
Dobro, a što je na sve to rekao vaš Ray, pitali su ljutitu gospođu
Tess. U vrijeme dok je Lish haračio po njegovu rukopisu on je bio živ i
zdrav, zar ne?
Ma, je, bio je. I bunio se, napisao je Gordonu i nekoliko prosvjednih
pisama, ali kad je knjiga izašla i kad je vidio kakav uspjeh postiže,
kad ga je proslavila po svijetu, a i napunila mu račun u banci,
zaključio je da pobuna nema smisla.
Raymond je umro kao lažni Carver, a sad bi ga njegova životna družica,
objavljivanjem svoje verzije njegove slavne knjige, htjela oživiti kao
pravog Carvera.
O čemu pričamo kad pričamo o gospođi Tess, nije teško dokučiti, jer
nesporazumi, pa i žestoki sukobi u odnosima između autora i nakladnika
(redaktora, lektora) nisu nikakva rijetkost ni u našem književnom
životu, ni nekad, ni sad. Ključno je pitanje je li gotov proizvod
neobjavljeni rukopis ili je gotov proizvod njegova tiskana, objavljena
verzija? U kazalištu, filmu ili na televiziji nema dvojbe: književni je
tekst samo predložak, (jedna od) sirovina od koje se radi predstava.
Je li u nakladništvu gotov proizvod ono što je napravio Ray ili ono što
je napravio Gordon, rukopis ili knjiga? Ako je gotov proizvod rukopis,
zašto ga je autor dao nakladniku (uredniku)? Ako je gotov proizvod
knjiga, nije li normalno da rukopis na putu do knjige pretrpi nužne
preinake i prilagodbe, ne kao u kazalištu ili na filmu, ali nekakve
svakako da?
Kad su odnosi između autora i urednika normalni, autor je obaviješten o
svim fazama obrade teksta i odobrava njegovu posljednju verziju. Dakle,
sve eventualne promjene i prilagodbe, bez obzira tko ih je i kako
učinio, i kolike one bile, na kraju potpisuje autor.
Ergo, jedini pravi Carver je Carver urednika Lisha. Tu je knjigu autor,
iako se, navodno, malo bunio, prihvatio i tako je zauvijek ovjerio kao
svoje djelo. Nikad je se nije odrekao.
Ako gđa. Tess misli drugačije, a misli, neka autorstvo Lishova Carvera
prepusti Lishu i njegovim nasljednicima. I, kad već tvrdi da ta slavna
knjiga nema nikakve veze s njezinim pokojnim mužem Raymondom Carverom,
neka gospodinu Lishu, koji je, prema njezinu svjedočenju, jedini pravi
autore knjige, prepusti sve honorare koji su dosad uplaćeni na Carverov
račun!
GOST SURADNIK
