Čovjek ne mora biti katolik, pa ni vjernik uopće, da bi držao kako život počinje začećem, te da je prekid trudnoće gašenje tog života – ubojstvo. Utoliko je lako razumjeti odluku aktivnog vjernika kao što je kninska primalja Jaga Stojak – da ne želi sudjelovanjem u pobačaju počiniti grijeh. Taj njezin priziv savjesti u konačnici je uvažen, nakon nekoliko dana neizvjesnosti odluka o izvanrednom otkazu je povučena, iako – treba to naglasiti – Jaga Stojak nije imala zakonsko pravo na njega.
Za sve one koji dijele njezine stavove, a naročito Katoličku crkvu, ta činjenica očito je nevažna u usporedbi s moralnim činom zaštite života. Kako je svaka osoba jedinstvena i neponovljiva, pravna norma možda uistinu ne bi trebala biti razlog zbog kojeg će ijedan život biti uništen. Ipak, zaključimo li da su individualne etičke vrijednosti uistinu superiorne dogovorenim kolektivnim normama društva u kojem živimo, koliko smo principijelno spremni braniti takvu paradigmu. Pojednostavljeno rečeno, gdje prestaje priziv savjesti, a počinje anarhija? Primjerice, lako je zamisliva mogućnost da danas sutra neki konobar islamske vjeroispovijesti dobije otkaz jer je gostu odbio poslužiti alkohol – prema Kur’anu eksplicitni grijeh.
Koliko bi hrvatskih građana pokazalo razumijevanje za takav prigovor savjesti? Što kad bi policajac budist, u skladu sa svojim moralnim vrijednostima, odbio nositi oružje i primjenjivati silu? Umjesto oda o hrabrosti kakvima je proteklih dana s oltara obasipana Jaga Stojak, islamski konobar i budistički policajac bili bi u najmanju ruku tretirani kao ekscentrici i čudaci. No, ako pravo na djelovanje po savjesti već nije univerzalno, tko bi onda trebao odlučivati je li nečiji priziv opravdan ili nije? Zakon? Ali što ćemo onda s babicom Jagom? Selektivna primjena pravila i načela – pa čak i onih ustavnih – u Hrvatskoj je uobičajena, a isto se odnosi i na pravo priziva savjesti. Ovisi o prigodi i potrebi.
Danas ga slavimo kao čin moralne odvažnosti, a da je netko 1991. godine iz istih razloga odbio uzeti pušku u ruku zvali bismo ga dezerterom i izdajicom.
Isti dan kad je HDZ-ov zastupnik Davor Stier dramatičnim otvorenim pismom uzeo u zaštitu pravo Jage Stojak da odbije sudjelovati u pobačajima, njegov stranački kolega Ante Ćorušić najavio je da će – kad dođe na vlast – u sustav javnog zdravstva uvesti model po kojem bolju uslugu dobivaju oni koji plaćaju više.
Bit će zanimljivo vidjeti hoće li se Stier oglasiti kad neki liječnik ili medicinska sestra prizivajući vlastitu savjest odbiju pacijentu dati lošiji lijek, samo zato što za bolji nema novca. Jer, koja je suštinska razlika između gašenja života prekidom trudnoće i pružanjem manje kvalitetne medicinske njege?
Hoće li i tada Stier upozoravati na kršenje ustavnih prava ili će se naglo pretvoriti u žustrog zagovornika “tržišnog gospodarstva i realnih ekonomskih troškova”? Takvo prigodno žongliranje fundamentalnim pravnim načelima pravo je naličje instituta priziva savjesti. Umjesto da bude izraz društvene jednakosti, ono je tek pokazatelj kako univerzalne zaštite individualnih prava u Hrvatskoj zapravo i nema.
Kad su moralna načela pojedinca u skladu s vrijednostima dominantnih društvenih skupina, javnost mu stane u zaštitu. Kad su njima suprotna, dočekuje ga s osudom ili porugom.
Da bi imao pravo na savjest, prvo je mora kolektivizirati i uklopiti u jedan od dominantnih sustava vrijednosti. Pravo na mišljenje je garantirano i zaštićeno, pod uvjetom da su sva mišljenja ista. Problem je samo jedan. Kad svi misle isto, nitko ne razmišlja – dovoljno.
