Vidim da nam opet dolaze Rolling Stonesi. I, već znam da neću ići na koncert. Ne zato što ne bih uviđao povijesnu važnost te grupe, niti zato što ne bih bio svjestan kako je ona obilježila i moj senzibilitet. Nego zato što ja imam svoje domaće Rolling Stonese i što ih gledam svaki dan.
Jer, koji je glavni dojam što ga čovjek dobiva dok promatra Jaggera i društvo? Ima tu divljenja, ima oduševljenja, ali prevladava osjećaj nekakve nelagode. Nije teško dokučiti odakle ona dolazi: ima nečega duboko neprirodnog u tome da ljudi od 65 godina đipaju po pozornici i tresu se kao da su u struju uključeni oni, a ne njihove gitare. I, ima nečega još neprirodnijeg u tome da ti senilci izražavaju u tekstovima svojih pjesama mladenačku pobunu protiv svijeta odraslih i želju za rušenjem svih institucija.
A takve Rolling Stonese, rekoh, ja gledam svaki dan. Jer, takva je većina naših umjetnika i humanističkih intelektualaca. Oni su se grčevito uhvatili uloge što su je igrali prije četrdeset godina i iz te uloge nikako ne izlaze. Oni i dalje izražavaju mladenačku pobunu, želju za rušenjem konvencija, volju da budu divlji i neobuzdani. A ne uviđaju da je to groteskno, kao što je groteskno biti sijed i naboran a skakati po stageu. Jer, dolazi doba u životu kad treba preuzeti odgovornost, kad treba prihvatiti položaj onoga protiv kojega se mlađi bune i protestiraju. Dolazi doba kad moraš vratiti svijetu ono što si od njega dobio i kad se moraš upitati koliko si još dužan. Dolazi, ukratko, doba kad treba graditi a ne rušiti, kad treba odlučno kazati za što se zalažeš, a ne samo protiv čega se boriš. Kad se treba okaniti poze razbarušenog buntovnika koji mnogo obećava pa mu se zato sve oprašta, i kad treba prestati glumiti balavca koji može do mile volje rušiti institucije, zato što postoji netko tko će te institucije graditi i braniti.
A evo, oni koji su do sada gradili i branili pomalo odlaze, i posao bi trebali preuzeti ljudi kojima je danas između pedeset i šezdeset godina. Ali, oni neće: oni bi i dalje ovako debeli, ofucani i smiješni u svome rokerskom kostimu htjeli biti mladi i perspektivni, oni bi i dalje htjeli misliti kako je borba protiv konvencija i institucija najčasniji posao na svijetu. I kako su upravo oni za taj posao pozvani. Oni bi, ukratko, htjeli biti Rolling Stonesi, kao da to svatko može. I, htjeli bi da ih se za ono što rade i plaća gotovo koliko i Rolling Stonese.
I, tu dolazimo do jedne bitne razlike. Rolling Stonesi, naime, ne samo da su rušeći institucije postali i sami institucija, nego su oni, što je mnogo važnije, postali tvornica novca. A naši umjetnici i humanistički intelektualci, koje plaćamo da budu mladenački drski i neobuzdani i da ruše ono što nisu sagradili, nešto su posve drugo: oni su spalionica love koja radi 24 sata na dan.
