Za projekt gradnje hidroelektrane Ombla, osim lokalnog stanovništva, do prije desetak dana nitko nije ni čuo. Ako i jest, to je bila razina mutne informacije iz primozga. No, i sada, kada je zahvaljujući smjenjivanju ministrice zaštite okoliša Mirele Holy projekt Ombla svakodnevno u svim vijestima, priča o njemu nije ništa bistrija.
Činjenica je da nemamo dovoljno struje i da bi taj projekt značio svjetlo za hrvatski jug. Nadalje, činjenica je da tonemo u recesiju, da je BDP pao za dva posto, potrošnja za sedam, industrijska proizvodnja za devet posto, te da pada i zaposlenost. Investicija nema, a iz privatnog sektora ih neće ni biti. Država je jedina koja može dahnuti malo lahora u jedra. A HE Ombla bi bila upravo to. Milijardu kuna uloženih u gradnju barem bi na jedno vrijeme donijelo nešto posla.
Zeleni tvrde da će zbog Omble nastupiti nepopravljive posljedice za okoliš – da će Dubrovnik ostati bez pitke vode i da će ga razarati potresi.
E, sad, u svakom normalnom društvu angažirani bi bili kvalificirani i neovisni stručnjaci koji bi izračunali svu ekonomsku (ne)isplativost projekta i sve štetne posljedice koje bi imao za prirodu. Onda bi ta dva papira bila stavljena na stol, gledalo bi se kolika je korist, a kolika šteta, i presudilo što je za nas bolje i što nam je potrebnije.
Ali ne! Baratamo sa studijama kojima se (osim starosti) osporava čas kada su objavljene (odmah nakon odluke o smjenjivanju Holy), što su rađene besplatno, potom odnosi autora jedne od njih sa sada već bivšom ministricom, posebice u kontekstu autorove supruge zbog koje je ministrica smijenjena.
Dodamo li nekoliko neumjesnih i tradicionalno bahatih izjava potpredsjednika Vlade (dakako prvog) Radimira Čačića koji je ispalio da je besplatno jednako sumnjivo, a onima koji preispituju “njegove” projekte poručio da se prestanu igrati dječjeg vrtića, imamo potpuni kaos. Ne zna se tko pije, tko plaća, tko je kriv, a tko prav.
Jedino je u vezi s HE Ombla nedvojbeno da se odluka ne može donijeti dvadeset godina. A sada je jasno i zašto.
Kamo sreće da je tako samo s Omblom. Ali tako je u svemu. Prije nekoliko mjeseci bila je drama jer je objavljena mogućnost prodaje Petrokemije. Ono što bi u ekonomski posrnuloj državi trebalo biti dobra vijest, u trenu se prometnulo u svoju suprotnost. Sastao se stožer za obranu Petrokemije te protestirao kao da brani vlastito ognjište. Nije važno što Petrokemija nije njihova nego državna i što nije bilo ni jednog podatka koji bi govorio da se povlače potezi štetni za tvrtku. Slično je bilo i s Jadrankamenom. Ta nekad sjajna bračka tvrtka propala je. Treba provesti stečaj, a i pokušati stvoriti uvjete da se krene dalje. Ali ne! Sindikat je ultimativno tražio da stvari funkcioniraju kao da je sve u najboljem redu.
Aplaudirali smo Vladi kada je rekla da će troškove za državnu administraciju skresati za dvije milijarde kuna. Ali kada to treba provesti (a radi se o smanjivanju božićnica, regresa i nekih drugih prava te kolektivnih ugovora onih djelatnosti koje ne proizvode nego žive na proračunu), okrenuli smo pilu naopako, i sindikati ne daju kolektivne ugovore.
Projekt stjecanja prvog radnog iskustva za mlade visokoobrazovane ljude kojima bi se time povećala konkurentnost na tržištu rada, dočekan je na nož i prozvan uvođenjem robovlasništva s državnom naknadom od 1600 kuna. Ali zato kukamo koliko je mladih bez posla i bez radnog iskustva.
U svemu smo takvi. Pa i u nogometu. Dok traje utakmica, čupamo kosu i urlamo na vatrene, a sutra je bod iz neodlučenog rezultata ravan putu u raj. Ili poznanjska prezentacija cica mladih hadezeovki. Najprije ih je zbog nedoličnog ponašanja trebalo najuriti iz državne službe, a sutra su već bile simpatične blesače. Ali dobro. Zbog njih je barem (kao i zbog Irca koji nije odolio instinktu) ime Hrvatske obišlo svijet.
'Nije važno što Petrokemija nije njihova nego državna....' ..... A gospođo Toma, što su ljudi iz Petrokemije ako ne država? Ja sam država, ti, svi smo mi država, prema tome...