Zna se tko je u Libiji izgubio. Još se ne zna tko je pobijedio. Istina, pobijedila je želja za slobodom, za demokracijom, ali se ne zna kojim će smjerom ići daljnji događaji u Tripoliju. Hoće li i tu biti neka egipatska varijanta smjene na vrhu ili će doista ta zemlja sa 6,5 milijuna stanovnika postati prvom arapskom demokracijom?
Izgubio je pukovnik Gadafi, njegov obiteljski klan sa sinovima koji su po europskim zemljama pijančevali, uzimali drogu, odnosno činili sve suprotno onome što su propovijedali i nametali svojim podanicima u Libiji, izgubila su plemena koja su se ujedinila s raisom, ali i njegovi međunarodni prijatelji koji su držali kako će on srediti buntovnike ili “štakore”, kako ih je nazvao. Izgubila je prije svega ona misao kako je revolucijom potrebno preuzeti vlast, a onda će se sve srediti. Ni jedno oružano, pa ni libijsko, gotovo smiješno preuzimanje vlasti ne može biti dugoročno. Podsjetimo, 1. rujna 1969. skupina vojnih časnika pod vodstvom Moamara Gadafija (kojemu je tada bilo 27 godina) državnim udarom svrgava kralja Idrisa, koji se u to vrijeme nalazio u Turskoj na liječenju. Gadafijeva skupina zauzima, s ispaljenih samo 48 metaka, sjedište vojske i radiopostaje te zatvara kraljeva nećaka i prijestolonasljednika Hasana as-Senusija. Gadafijeva skupina “štakora” (ako ćemo upotrijebiti njegove sadašnje riječi za buntovnike) prozvala se revolucionarima te je ukinula monarhiju i proglasila Libijsku Arapsku Republiku. Gadafi je, dakako, postao vođa revolucije i na vlasti se, uz teror, održao 42 godine.
Tadašnja Jugoslavija je, dakako, pozdravila revolucionara Gadafija, a tisak je hvalio konačno rušenje još jedne monarhije. Bezbrojni su bili susreti Tita i Gadafija, a ta ljubav prema diktatoru viđena je i u nekih hrvatskih čelnika. No i veliki dio zapadnoga svijeta surađivao je s Gadafijem zbog naftnih bogatstava koja su na tim prostorima otkrivena 1959. Italija je prije Gadafija imala interese u Libiji te je i dalje ostala sa svojim tvrtkama na tim prostorima. I sada je Italija najveći trgovinski partner Libije, ulaže u nove pogone, gradit će autoceste itd. Novcu, kako se kaže, ne gleda se podrijetlo. No nije baš lijepo vidjeti premijera jedne velike, među sedam najvećih, industrijske sile kakva je Italija, kako ljubi ruku jednom Gadafiju. A to je prije samo godinu dana učinio Silvio Berlusconi.
Gadafi je, podsjetimo, financirao međunarodni terorizam, u njegovoj su zemlji bili logori za uvježbavanje palestinskih terorista, odgovoran je za podmetanje bombe u zrakoplov američke kompanije Pan Am koji je 1988. eksplodirao u Lockerbieju. Tom je prilikom poginulo 259 putnika i 11 građana toga mjesta u Škotskoj. Gadafijev režim ubio je oko 10.000 Libijaca koji su smatrani neprijateljima “revolucije”.
Novac koji je imao Gadafi nije smrdio nikome, pa ni talijanskim tvrtkama kao što su FIAT, ENI, ni bankama kao što je Unicredit. Mnogim političarima i biznismenima odgovara režim u jednoj državi jer su uvjereni da neće imati problema sa sigurnošću. A to što građani zemlje jednog diktatora moraju šutjeti, nije toliko bitno za geopolitiku i geoekonomiju.
Tek kada se ljudi u takvoj državi pobune, onda se naglo probudi i savjest državnika demokratskih zemalja (ali više pod utjecajem javnosti). Nekima, kao francuskom predsjedniku Nicolasu Sarkozyju, probudila se tako naglo da je odmah počeo bombardirati Gadafijev bunker. Sarkozy se naglo probudio pred Tripolijem jer je zaspao u Tunisu i Egiptu, zbog čega je bio kritiziran u svojoj zemlji. Sada je, odjednom, htio biti prvi na braniku demokracije.
Dakle, zna se tko je izgubio, ali se još ne zna tko je pobijedio. Ipak se pobjednikom može smatrati volja ljudi za životom bez diktature, a ta volja će, prije ili poslije, pobijediti i u Siriji, pa i drugdje.
Pobijedila je želja za slobodom, za demokracijom, ali se ne zna kojim će smjerom ići daljnji događaji u Tripoliju
Komentara 21
OB
nekase - U pravilu, na vlast uvijek dolazi neka protunarodna manjina
Pobjeđuje ljudska glupost. Sada kad dođe DEMO- kracija po mjeri SAD,narod Libije shvatit će da je tražio kruha preko pogače. Kao i mi.
Važna obavijest
Sukladno članku 94. Zakona o elektroničkim medijima, komentiranje članaka na web portalu i mobilnim aplikacijama Vecernji.hr dopušteno je samo registriranim korisnicima. Svaki korisnik koji želi komentirati članke obvezan je prethodno se upoznati s Pravilima komentiranja na web portalu i mobilnim aplikacijama Vecernji.hr te sa zabranama propisanim stavkom 2. članka 94. Zakona.
Za komentiranje je potrebna prijava/registracija. Ako nemate korisnički račun, izaberite jedan od dva ponuđena načina i registrirajte se u par brzih koraka.
Uvijek pobjeđuju diktatori raznih boja, dajući svjetini obećanja o boljitku poslije promjena...... Već prvi dan poslije revolucije i najokorjeliji reVOLucionar, postaje najzadrtiji konzervativac o obrani svoje diktature od naroda.