Umjesto da Hrvatskom kruže prosvjedi protiv nezaposlenosti, besparice, odljeva mladih mozgova, državom se proširio bauk ćirilice. Kao da ova zemlja nema važnijih pitanja na kojima bi se trebali svi homogenizirati. No sve to nije slučajno. Svatko razborit bit će za ravnopravnost i za poštovanje manjina. Ali nije još svuda za to sazrelo vrijeme. Kako se stalno spominje, ali često necjelovito prenosi, evo što piše u osmom članku Ustavnog zakona o pravima nacionalnih manjina: “Odredbe ovoga Ustavnog zakona i odredbe posebnih zakona kojima se uređuju prava i slobode pripadnika nacionalnih manjina moraju se tumačiti i primjenjivati sa svrhom poštovanja pripadnika nacionalnih manjina i hrvatskog naroda, razvijanja razumijevanja, solidarnosti, snošljivosti i dijaloga među njima.”
Svakome bi trebalo biti jasno, i ne mora biti pravnik, da se Ustavni zakon u Vukovaru ne može provesti! Ondje se godinama, uz gospodarske, talože i drugi problemi koje nitko nije rješavao. Pred očima Hrvata nekažnjeni hodaju ljudi koji su u ratu okrvavili ruke. Susjedi Srbi šute o grobovima pobijenih Hrvata koji se još vode kao nestali. Znaju, a ne žele reći gdje su. Silovane Vukovarke godinama nitko nije htio čuti. Što je s ljudima koji godinama imaju prijavljena prebivališta, a žive u Srbiji, ili rade u MUP-u, a žive u Srbiji? Vukovar je godinama predmet političkih prepucavanja i velikih obećanja, a da se ništa nije dogodilo, ponajmanje se osluškivao glas običnih ljudi. Prava manjina u svakom trenutku i za sve, ali što je s većinskim narodom?
Glavni i odgovorni za današnje stanje jest Zoran Milanović i njegova partijska svita koji ćirilicom prekrivaju vlastitu nesposobnost, promašaje, gospodarski kolaps, u vrijeme kad se ide u totalnu rasprodaju još onoga maloga što ima država, da se odmakne fokus javnosti od “lex Perković”... Koliko je Milanović bahat i licemjeran, bešćutan, najbolje se vidi iz njegova odnosa prema zakonima. Kad je SDP kažnjen zbog zakasnjelog izvješća o financiranju stranke, Milanović je odmah najavio promjenu zakona. Kad je trebalo zaštititi Josipa Perkovića, zakon se promijenio preko noći. Ali kad treba Ustavni zakon iščitavati, kad treba teren pripremiti, misliti na život Hrvata i Srba, kad treba biti izuzetno osjetljiv, tada Milanović koristi batinu i ne želi ni milimetar uzmaknuti, pa čak ni razgovarati. Umjesto da se pojavi u Vukovaru, grad je opsjednut policijskim specijalcima. Ako već neće on, zašto se u Vukovaru ne pojavi Ivo Josipović? I ako je situacija takva, zašto ne sazove sjednicu Vlade ili Vijeća za obranu i nacionalnu sigurnost? Tko upravlja državom?
S druge strane, sarkastično je slušati Milorada Pupovca koji govori o potrebi tolerancije, a godinama se njegova politika svela isključivo na etnobiznis i političko reketarenje, kako je to lijepo naveo Josipović i dodao: “Pupovac ni izbliza nije veliki zagovaratelj pomirbe Hrvata i Srba kako to nekada želi pokazati. U mnogim područjima Hrvatske vodi politiku nacionalnih sukoba niskog intenziteta. Tek toliko da Srbima pokaže da trebaju zaštitnika poput njega.”
Prema tome, za problem ćirilice u Vukovaru nisu krivi branitelji, neke grupice, novi ustaše, iako će se uvijek i svuda naći ekstrema. Politika političkih predstavnika Srba u Hrvatskoj dovela je situaciju do usijanja, politika koja treba sukob kako bi i dalje živjela! Politika koja je sad došla na naplatu. Nitko nije za bezakonje, ali isto tako zakoni su tu zbog ljudi, a ne da se provode noću uz kordone policije.
Stoga ćirilici u Vukovaru sada nije mjesto! Ili doista netko želi da padne prva glava, da se prolije krv? Ima li u Milanovićevoj glavi još imalo razuma? Tko to želi kaos i nemire pod svaku cijenu? Val koji se proširio Hrvatskom upozorenje je svima! Dajte mjesta razumu dok još nije kasno!
