Naš susret nema nikakvo povijesno značenje, ali može pomoći da se u budućnosti naprave puno značajniji koraci”, naoko je skromno komentirao Boris Tadić svoje rukovanje s Hashimom Thaqijem u Dubrovniku.
Rukovanje koje je postalo vijest dana, baš kao što je to Tadić morao i očekivati, a možda i proračunati. Iako je, realno, Tadić u pravu, povijesno značenje ne može imati gesta bivšeg predsjednika države i neuspješnog mandatara vlade, a do kraja godine možda i bivšeg lidera Demokratske stranke.
U Srbiji se, možda, ipak ovih dana dogodio povijesni zaokret, ali glavni je akter Tomislav Nikolić koji je Srbima jasno rekao kako srbijanski predsjednik više nikad neće biti predsjednik i u Prištini. Kosova, dakle, više nema, rekao je sugrađanima Toma Grobar iako ustav Republike Srbije u preambuli kaže: “...polazeći i od toga da je pokrajina Kosovo i Metohija sastavni dio teritorija Srbije”, pa naređuje “svim državnim organima” da interese Srbije zastupaju i na Kosovu, u svim unutarnjim i vanjskim odnosima.
Ako predsjednik Nikolić kaže da nikad u Prištini neće biti predsjednik, onda to može značiti samo da, za razliku od ustava, Nikolić govori o stvarnosti. Jer, Kosovo je praktično već priznata država, s nekoliko zemalja koje to nisu učinile iz vlastitih interesa i sličnih problema. Srbima je ponuđena utješna nagrada, u istoj Nikolićevoj rečenici najavljena je mogućnost podjele nekadašnje srbijanske pokrajine. Koliko je podjela u ovom trenutku realna opcija?
Čini se da o tome ipak nema govora, američki predstavnici inzistiraju na tome da podjela Kosova nije rješenje, a i iz Nikolićeva ureda tvrde da srbijanski predsjednik nije govorio o podjeli. U ovom trenutku je tako, a hoće li podjela koju, zanimljivo je, savjetuju bivši diplomati najvažnijih sila, američki Montgomery i britanski Roberts, ipak jednom doći na stol, možda ovisi i o razvoju odnosa u prašumi u BiH. Geopolitičarima je pak podjela Kosova mogla opet raspaliti maštu o tome tko bi se sve i na koju stranu mogao odseliti zajedno sa svojim teritorijem. Sjever Kosova Srbiji, većinski albanske općine na jugu Srbije Kosovu, zapad Makedonije Albancima, Hercegovina Hrvatskoj, Republika Srpska Srbiji...
Jedino možda mali problem predstavljaju Bošnjaci, ali možda bi oni mogli napraviti most do Turske, ionako turski premijer Erdogan sad govori kako mu je Alija Izetbegović ostavio Bosnu u amanet, a o naslijeđu se valja brinuti. A onda bi na red mogao doći ostatak Europe, koja ionako uvijek kasni za Balkanom, njima je, eto, još dva desetljeća nakon nas bilo dobro, ali mogli bi i oni koju neraskidivu vezu krvi i tla riješiti mostovima i vijaduktima, ako već ne ide prekrajanjem granica. Kao da zaista gradimo tisućgodišnja carstva jer povijest će, eto, malo zastati u svom hodu baš kad je na redu naš naraštaj.
Sve te igre i premještaji mogli bi biti i zabavni, pod uvjetom da se odvajanja i pripajanja odigraju bez rata, da razvod ne znači da ženu ustrijeliš, nego da joj daš pola imovine. U Srbiji, primjerice, možda je pet do 12 da se stanje sredi i da, dok svi gledaju u Kosovo, na sjeveru ne dođe do pucanja veze i razvod još ove godine ne zatraži i Vojvodina.
još vojvodina i svi na svome...