U engleskom jeziku postoji izraz “glasati nogama” koji, iako u prijevodu zvuči pomalo nezgrapno, lijepo opisuje našu današnjicu. Tisuće hrvatskih građana toliko su “sretne” i “zadovoljne” situacijom u domovini da masovno “glasaju nogama”, tako da iz te domovine bježe glavom bez obzira. Na sličan je način generacija njihovih roditelja 70-ih i 80-ih bježala iz komunističkog raja u pakao Zapada, koji je i danas, kao i onda – prema našim političarima, lijevoj intelektualnoj eliti i medijima – materijalistički, dekadentan, razdiran bjesomučnom jagmom za profitom i velikim razlikama u bogatstvu te zapravo – na rubu propasti.
Ovog nas ljeta čeka novi egzodus mladih, sposobnih i pametnih. To se iseljavanje ubrzava, a poseban će mu zamah dati odluka nekih zemalja da olakšaju izdavanje radnih viza na naše građane. Procjene kažu da bi do 50 tisuća mladih moglo napustiti zemlju. Nastavi li se taj trend, Hrvatsku čeka bijela kuga – depopulacija, osiromašenje i lagana ali sigurna propast.
Ono što želi nova generacija gastarbajtera je šansa, posao plaćen tri-četiri puta više nego u Hrvatskoj, prilika za napredovanje, sustav u kojem se cijene znanje i sposobnost, u kojem ih tatini sinovi i kćeri ili politički povezani karijeristi neće preskakati u napredovanju.
Ne boje se teškog rada, preuzimanja odgovornosti, natjecanja pa ni gubitka radnog mjesta. Svjesno odabiru upravo one stvari od kojih bi ih naši političari (to su oni koji stalno govore o opasnostima neoliberalnog kapitalizma) najradije zaštitili. Svjesno odabiru grozote koje bi nam se dogodile kada bismo prihvatili ista pravila koja je Zapad učinio toliko bogatim, toliko privlačnim našim ljudima da već generacijama bježe upravo tamo, a ne – recimo – u Sjevernu Koreju, Venezuelu ili Kubu.
Naši ljudi odlaze u pravilu u najbogatije zemlje na svijetu – Njemačku, Švicarsku, Švedsku, Australiju, SAD, Kanadu, Irsku, koje su u vrhu po kvaliteti života, osjećaju sreće i ispunjenosti, slobodi, toleranciji te drugim objektivnim i subjektivnim mjerilima. Od svih zemalja na svijetu naši ljudi biraju upravo one kapitalističke i od svih kapitalističkih upravo one najliberalnije. Kad god mogu, redovito biraju pakao neoliberalnog kapitalizma u odnosu na neosocijalistički raj.
Pitanje je – što je te zemlje učinilo toliko uspješnima i bismo li mi mogli to kopirati? Bismo li i mi mogli postati jedna od tih zemalja koja će privlačiti mlade i pametne ljude, a ne tjerati ih da bježe iz nje? Globalnu dominaciju Zapada omogućio je sistem slobodne trgovine i poduzetništva koji je kroz koncentraciju kapitala i rada, kombiniran s tehnološkim napretkom, strahovito povećao produktivnost i u stotinjak godina kreirao golemu vrijednost izdižući stotine milijuna ljudi iz ponižavajuće bijede u život dostojan čovjeka.
Ono što je omogućilo taj nevjerojatan napredak jest nastanak institucija i vrijednosti temeljenih na slobodi od političkih restrikcija, poput zaštite vlasničkih prava, slobode pokretanja posla bez posebne dozvole, pa i njegovo mijenjanje ili napuštanje te slobode kupnje i prodaje dobara i usluga po cijeni koju ne regulira nikakav vanjski autoritet. To je značilo da je proces inovacije delegiran privatnim kompanijama i da su pojedinci morali preuzeti potpunu odgovornost za svoje pogrešne odluke, ali i zadržati nagradu u slučaju uspjeha.
To je sistem koji poznajemo kao kapitalizam, koji smo i mi nominalno prihvatili kada smo 1990. napustili plansku ekonomiju i nakon 50 godina komunističkog barbarizma vratili se u zapadnu civilizacijsku maticu.
Pa zašto nešto što funkcionira na drugim mjestima ne funkcionira u Hrvatskoj? Odgovor je jednostavan – ne funkcionira zato što zapravo nismo uveli sve one stvari koje je Zapad učinio enormno uspješnim i bogatim te stoga poželjnim mjestom za život. Uveli smo neke, ali ne i one glavne – institucije slobodnog poduzetništva.
Kineska poslovica kaže da i put od tisuću milja mora početi prvim korakom, međutim jedan važan uvjet mora biti ispunjen – korak mora biti u pravom smjeru. Ono što zabrinjava nas koji ostajemo u Hrvatskoj nije to što se presporo krećemo u smjeru kojim želimo ići, nego to što se krećemo u suprotnom smjeru. Problem Hrvatske nije to što se nakon šest godina recesije bilježi bijednih 0,1 ili 0,5 posto rasta, problem Hrvatske je što ni sljedećih godina, pa i desetljeća – ne promijenimo li radikalno politike – nećemo imati znatniji ekonomski rast.
Hrvatska ne može biti Njemačka danas ili sutra ili uskoro, ali ono što danas možemo jest reći da želimo biti kao Njemačka i onda raditi na tome da to postignemo. Velika je razlika između kretanja naprijed, pa makar i sporog, i vraćanja unazad. A to je ono što se s Hrvatskom događa. Ono što trebamo napraviti je samo kopirati te uspješne zemlje. Da bi bio uspješan, bogat i ispunjen, prvo to moraš željeti. Hrvatski građani neće to nikada biti sve dok prvo jasno i glasno kažu da to žele, i to glasanjem na pravim izborima, ovdje i sada, a ne “glasanjem nogama”.
>> Masovni odlazak u inozemstvo nacionalni je problem broj jedan
>> Hrvatski ljudi kao najbolji izvozni proizvod
Koliko moraš nepoznavati ekonomiju da za Hrvatsku, zemlju u kojoj u kojoj postoji 239 parafiskalnih nameta, u kojoj je 50% BDP-a na ovaj ili onaj način vezano na državu, a ostatak ekonomije prereguliran jer si uhljebi izmišljaju poslove i načinee kako kaznama oteti od građana i gospodarstva, uopće spomeneš neoliberalizam?! Ali nije ni čudo, jer da socijalisti razumiju ekonomiju, ne bi bili socijalisti.