Trebaju li Hrvatskoj u recesiji i trenutačnoj krizi nove biskupije? Najkraći odgovor je – da. Jer kriza i recesija će proći, a biskupije će ostati. Čuje se, naime, s više strana kako se upravo u novouspostavljenim biskupijama u Sisku i Bjelovaru uzalud troši novac, uređuju zgrade, pripremaju velika i skupa slavlja. Kritike su onih krugova kojima je posve svejedno trebaju li nove biskupije ili ne, koji su, zapravo, po svome habitusu posve indiferentni za crkvene potrebe i Crkvu isključivo znaju kritizirati zbog potrošnje proračunskog novca. Uređenje novih biskupija događa se u posve drugom kontekstu.
Započelo je dijeljenjem glomazne Zagrebačke nadbiskupije na Varaždinsku i Požešku biskupiju 1997., zatim uspostavom Gospićko-senjske biskupije prije nešto više od 10 godina, da bi se upravo ove godine ostvarile dugonajavljivane odluke o novom dijeljenju Zagrebačke nadbiskupije na dvije nove biskupije sa sjedištem u Sisku i Bjelovaru. Upravo iskustva iz Požege i Varaždina, a osobito ono iz Gospića, potvrdila su da je strategija usitnjavanja golemih crkvenih pokrajina i te kako dobrodošla u današnjem vremenu.
Ustoličenjem biskupa u jednom takvom gradskom središtu najviše je dobio kler, a preko njega i sami vjernici. Dakako, profitirali su i gradovi u kojima su biskupi ustoličeni, uz to što su lokalni, županijski, politička i gospodarska središta, dobili su i jednu snažniju duhovnu dimenziju. Agilnost i marljivost biskupa, poput Mrzljaka u Varaždinu, Škvorčevića u Požegi i Bogovića u Lici, dalo je na značenju cijelim tim regijama. Valja spomenuti samo što je npr. biskup Škvorčević učinio u odnosu Crkve i Jasenovca...Novi biskupi u Bjelovaru i Požegi, mons.
Vjekoslav Huzjak i mons. Vlado Košić u istoj su misiji poput spomenute trojice i proći će vrlo malo vremena kada će se njihova nazočnost u tim krajevima i te kako osjetiti na dobrobit upravo regija u koje su oni pastirski poslani. Stoga se nabrajanje troškova oko uspostave tih biskupija danas doista čini kao puko sitničarenje, bez obzira na to što je riječ o vremenu duboke krize i recesije koja je zahvatila hrvatsko društvo.
Uostalom, biskupi i katolička Crkva nisu krivi ni za veliku gospodarsku krizu ni za recesiju u svijetu, premda bi se i oni trebali hrabrije i odlučnije uhvatiti u koštac s njezinim korijenima, koji se, kao što pokazuju mnoge analize, kriju upravo u bezgraničnoj moći političkih i gospodarskih centara, koji su se isprepleli u nerazmrsivo klupko korupcije i nemorala. Što je možda upravo činjenica koja smeta tim istim centrima kada sada upiru prstom u nove biskupije, jer su biskupi figure koje ne moraju plesati po njihovim notama.
Naravno, ta ideja u cijelome episkopatu još mora sazreti i dobiti na onoj punini koju je imala u komunističko vrijeme, kada su Crkva i narod bili na jednoj strani, a vlast i sila na onoj drugoj. Nove (baš kao i stare) biskupije su stoga u toj korelaciji i te kako pouzdane utvrde.
jedan mali ispravak: biskup košić je biskup sisačke biskupije. u potpunosti se ne slažem sa gosp. Pavičićem jer nam crkvenjaci ne mogu donijeti nista dobro!