U mjesto što su mu zviždali i vrijeđali ga, ispada da bi buntovnici kod principijelnih policajaca bolje prošli da su premijeru Zoranu Milanoviću na dan Oluje zapriječili ulaz u Knin. Prigodno, s balvanima! Simbolike radi.
Što bi bilo kad bi svi svoje nezadovoljstvo predstavnicima vlasti umjesto vrijeđanjem i zviždanjem izrazili zakrčivanjem prometa? Ili kako bi to izgledalo kad bi Peđa Grbin na traktoru predvodio protivnike referenduma o braku!? Ili kad bi Željko Jovanović isto tako poveo uličnu pobunu svih onih koji se ne slažu s odlukama Ustavnog suda ili da Branko Grčić i Slavko Linić predvode prosvjede protiv odluka sudaca Radovana Dobronića i Mislava Kolakušića. Pa da sa svim medijskim i inim zagovornicima pravne sigurnosti za kakvu se oni zalažu, recimo pred ulazom u Vrhovni sud uprizore višednevno javno suđenje po svom ukusu i sa svojim osjećajem za pravdu. Kumice s placa mogle bi internacionalizirati svoj problem vježbajući fiskalizaciju baš ovih dana na naplatnim kućicama kod ulaza na autocestu, a vlasnici zapečaćenih ugostiteljskih objekata zbog osjećaja diskriminiranosti mogli bi iznajmljenim traktorima okružiti trgovačke centre sve dok i tamo ne osvanu pečati Slavka Linića.
Što bi, dakle, bilo kad bi svi koji misle da trpe neku nepravdu ili koji imaju potrebu javno izraziti svoje nezadovoljstvo policijom, Vladom ili sudom, rješenje tražili u “traktorizaciji” svoga problema? Za nekoliko dana protestiralo bi se i protiv onih koji protestiraju. Svi bismo ubrzo bili na ulicama dok bi policija za to vrijeme razmišljala što im je činiti u toj delikatnoj situaciji. Nije to ipak kao kad raznježene mase navijača samo skandiraju “Ubij, ubij Srbina” kad i svakog razumnog Srbina preplave osjećaji od te “sportske emocije” i što je najvažnije, kad se to odvija pod okriljem regularno prijavljenog javnog okupljanja. Na primjeru prosvjeda poljoprivrednika vidimo da je policija na velikim iskušenjima upravo kad im prosvjed nije prijavljen.
Doduše, bilo bi im puno lakše kad bi netko uvrijedio premijera. Tada bi i na rataru znali trenirati strogoću pa bi ga prijavili za kršenje javnog reda i mira. Radi principa, prema svima jednako. Koliko je to policiji važno, vidi se i po tomu što se ne daju pokolebati, dosljedno se držeći zakona, unatoč tomu što su se premijer i predsjednik države založili za političku kritiku čak i kad je verbalno radikalna. Premda su i neki novinari prepoznali da smo na povijesnoj prekretnici, da je to onaj društveni trenutak kad čak ni sloboda govora više nije tako važna kao čast premijera i države. Lukavi buntovni poljoprivrednici shvatili su bit policijskog tumačenja zakona odnosno uočili su premijerovu veličinu pa umjesto da ga vrijeđaju, pozivaju ga kao poželjnog pregovarača. Ispada kako im je zauzvrat dopušteno što inače mnogima ne bi bilo.
Začudo, nakon objave informacije da će radnici HEP-a na temelju odluke Ustavnog suda i obnovljenih sudskih procesa ipak morati vratiti pravomoćno im dosuđeno i isplaćeno s kamatama, otprilike 12 milijuna kuna, nijedan od katastrofičara nije zavapio kako je riječ o još jednom slučaju koji narušava pravnu sigurnost u Hrvatskoj. Premda je riječ o epilogu problema otkazivanja kolektivnog ugovora prije jedanaest godina koji je bio i pravomoćno okončan. Sada šute čak i oni koji su vidjeli tamne oblake kako se nadvijaju nad našom pravnom državom u trenucima kad su sudske odluke, iako samo nepravomoćne, u slučaju Franak i Dalekovod pogađale krupni kapital.
Čini se da sada, kad su pogođeni radnici, svi razumijemo značenje pravne države. To što čak i inteligentni i školovani opinion makeri ne shvaćaju koliko je važno uvijek se jednako zalagati za pravdoljubive principe, bez obzira na cijenu, na to o komu je riječ, odnosno što bez sustezanja zagovaraju neku pravdu u kojoj treba voditi računa o gospodarskim okolnostima, bankarskom sustavu, premijerovoj časti ili sličnoj “višoj sili”, govori nam u kakvoj smo mi banani.
>> Radnici moraju HEP-u vratiti 12 milijuna kuna
