U glavnom gradu Republike Hrvatske mnoge strane države imaju svoje
trgove i ulice, ali sama Republika Hrvatska u njemu nema trga, ulice,
parka, perivoja ili barem šetališta. Može se stoga slobodno kazati da
je hrvatska država u svome glavnome gradu Zagrebu – zaboravljeno siroče
i beskućnik.
Upravo zbog toga, ali i zbog težnje za dokončanjem čestih i opasnih
obračuna dviju građanskih skupina od kojih jedna viče “Živio drug
Tito”, a druga uzvraća “Tito je zločinac”, mjerodavnim gradskim
vrhovnicima uputio sam 16. ožujka kompromisni prijedlog: da najljepši
(!) zagrebački trg dobije ime po onome što bi svakom od nas trebalo
biti ili jest najdraže – našoj državi. U pismu sam naveo činjenicu da
je taj trg tijekom povijesti imao čak osam imena: Marvinski trg,
Sajmišni trg, Sveučilišni trg, Wilsonov trg, Trg kralja Aleksandra I.,
Trg I., Kazališni trg i Trg maršala Tita (od 1946.).
Na tom trgu naša bi voljena Republika bila u biranom urbanom društvu. U
srcu trga hram je hrvatske kulture, mrjestilište brojnih umjetničkih
muza: onih koje stvaraju dramsku, baletnu, opernu i drugu umjetnost:
Hrvatsko narodno kazalište. Dvadesetak metara od zgrade HNK prema
sjeveroistoku je Meštrovićev Zdenac života, a tridesetak metara od iste
zgrade prema jugozapadu je kip Antona Dominika Fernkorna iz 1908.
godine Sveti Juraj ubija zmaja. Na sjeveru je Sveučilište, koje čuva
Meštrovićava Povijest Hrvata.
U istoj je zgradi Pravni fakultet, koji bi mogao i morao simbolizirati
pravnu i pravednu državu. Na zapadnoj strani buduća je Muzička
akademija (na sjeveru) i Muzej za umjetnost i obrt (na jugu). Tek malo
sjevernije je Leksikografski zavod Miroslava Krleže.
Na južnoj strani trga kultno je zdanje Hrvatskog Sokola i Kola. Na
istoku je, prije svega, Kazališna kavana, popularni Kavkaz. U tom su
svratištu oni i njihove muze bistrili ključne nacionalne i kulturne
teme, zapisivali ideje, stihove, tažili tugu i prizivali nadahnuća.
Na sjeveroistoku trga je Školska knjiga, a na jugoistoku Učiteljski
dom, simboli školovanja, učenja, pisanja i tiskanja udžbenika i
učiteljstva.
To bi bogato simboličko okruženje Republici nametnulo obvezu da bude
smjerna, radina, poštena, pristojna, lijepa, slobodna i pravedna prema
nama, svojim građanima. I nama bi nametnula dodatne obveze, jer bismo
strancu i putniku mogli s ponosom kazati: Pogledaj, stranče/putniče,
ovo je trg moje i naše hrvatske Republike!
Baš na tom trgu, koji sve do današnjega dana svjedoči o vječnoj
prevlasti sile nad razumom (nosio je ime trojice diktatora: austrijskog
cara, srbijanskog kralja i komunističkog diktatora), mlada i trenutačno
ne odveć mudra Republika napokon bi pronašla mir i poticaje da bude na
razini povijesne odgovornosti pred vlastitim narodom i svakim
građaninom.
Jer, tko može dokazati da velikom A. G. Matošu neka čarobna muza nije
baš na tome trgu došapnula stih: “Dok je srca, bit će i Kroacije.”
Što se pak bivšeg jugoslavenskog predsjednika, maršala i trostrukoga
narodnog heroja tiče, Odboru sam predložio prikladnu i dostojanstvenu
topografsku “kompenzaciju” za Trg maršala Tita. Spomenuo sam im
sadašnji Park Dotrščina u Zagrebu, koji je spomen park-posvećen
uspomeni na šesnaest nedužnih građana našeg grada koje je na posebno
užasan način likvidirala Nezavisna Država Hrvatska, zločinačka država
protiv koje se je Josip Broz Tito borio.
Logičnim mi se stoga čini da Odbor – uz prijedlog Trga Republike
Hrvatske – predloži i promjenu sadašnjeg spomen-parka u: Park Josipa
Broza Tita, Dotrščina.
GOST SURADNIK
