Književnost je silno uzbudljiva. Razgovor o književnosti uglavnom je dosadan, malo se tiče naših života. Poneki likovi iz književnih djela toliko su dojmljivi, stvarniji od stvarnih ljudi. Njihovi autori vrlo često papirnati i posve drugačiji nego što smo ih zamišljali. Književna publika često je inertna, puno zijeva, odlazi ranije, ne da joj se misliti, postavlja predvidiva pitanja naučena još u osnovnoj školi, a tek netko iz uspavane publike iznenadi pokojim bizarnim i neugodnim. Nakon jednog sat kurtoazije kući odlazimo isti kakvi smo i došli.
Ipak, ima i onih književnih tribina na kojima se dogodi iskra koja je u stanju zapaliti sve, ispuniti prostoriju uzbudljivim pričama, stvarnim likovima, fantastičnim idejama, i ne zna se više tko je priču počeo, čiji su zapravo likovi, i koje su granice međusobnog razumijevanja, i uopće, ima li ih. Trenuci u kojima se književnost prelijeva u život i obratno, i ništa taj proces ne može zaustaviti, on je ujedno i vrhunac svake napisane riječi.
Bez brave s unutrašnje strane
Prije početka konkretnog književnog programa, stojimo ispred zgrade u kojoj će se održati, i s relativno uspjelim šalama pokušavamo razbiti atmosferu neizvjesnosti, što će nas dočekati unutra. “Definitivno najbolja publika, nema šanse da se raziđu prije kraja” ili “Šteta što na odjelu više nema doktora književnosti, razgovor o knjigama mogao bi se podići na jednu zavidnu razinu” i sve u tom stilu. Dok nas napokon ne puste unutra, bez ičega, pa i bez knjiga, jer sve moramo ostaviti vani, čak i to malo što smo napisali, što nas je dovelo pred tu publiku, možemo unijeti samo na papirima. S tim u rukama, izgleda još sumnjivije i neuvjerljivije to što radimo.
Dvorana u kojoj nastupamo je prazna, čeka nas samo nasmiješeni Isus, najnevjerojatnija grimasa koju sam vidjela na licu razapeta čovjeka, izrezbarena u drvetu. Dok se tako vrzmamo po prostoriji, ne usuđujući se zauzeti mjesta, publike još nema, otvaraju se vrata i ulazi šest žena. Zatvorenica, pritvorenica, optuženica ili osuđenica.
Ulaze žene od kojih bi tri mogle biti nečije mame, a tri susjede ili poznanice, djevojke iz kvarta. Jedna mi odmah srdačno i jako stisne ruku, široko se osmjehne i kada izgovori svoje ime, shvatim da mi je poznato, shvatim da je moja Facebook prijateljica, pogleda me ispod oka i kaže: “Sad ćeš me sigurno blokirati”.
Počinje program, predstavlja nas Luiza, jedna od osnivačica udruge Skribonauti čija je osnovna djelatnost promicanje književnosti i kulture, kroz razne projekte, a jedan od njih je i književni programi u zatvorima. Održano ih je već dosta, ali kao što ženama u povijesti sve dolazi kasnije, kako ljudska prava i obrazovanje, tako i književno kulturni program u zatvoru, na odjelu za žene.
Čitamo tekstove. One su unutra, mi smo vani. Pitaju nas o tome kako nastaju priče i djeluje li pisanje terapeutski. One su unutra, mi smo vani, na prozorima ćelija, na prozorima s rešetkama, vise krpe i vrećice. Pričamo o pričama, pisanju, razmišljam o riječima kolege pisca: “Nisam za zabavljanje zatvorenika”, one su zatvorene, mi smo slobodne, mi smo malo usiljene, one su opuštenije. One znaju kako je vani, mi ne znamo kako je unutra, ni kako se do toga dođe. Odnosno, mislimo da znamo.
Priznajem, opredjeljujem se za opasno relativizirajuću misao, nitko ne zna što mu se može dogoditi u životu, kakav niz nesreća vodi do prostorije koja nema bravu s unutrašnje strane vrata. Jedna od najpreciznijih slika lišavanja slobode jedne žene iz publike, kao trenutak u kojem je shvatila da je gotovo. Željela je samo vidjeti bravu, pa makar i zaključanu. Jedna druga me opominje kako svi pričaju istu patetičnu priču o nesreći, popovi, udruge, psiholozi, ali one su same donijele svoje odluke. I sad šetaju dva sata dnevno u krug. I zato imaju jedan guzni mišić jači od drugog, smjer hodanja ne smije se promijeniti. Raspitujemo se o zatvorskoj knjižnici, kažu da je sjajna, imaju najnovijeg Kozarca i kada žele posuditi knjigu, ne moraju obilaziti police poput nas, samo zaokruže djelo s popisa, toliki je naime fond, i dostavi im se pravo u ćeliju. S velikom količinom ekološke osviještenosti jedna od njih kaže kako je najgore od svega količina vode koja se potroši u Remetincu dok se u zahodu bez vrata obavlja nužda. Ne razumijem odmah o čemu je riječ, a onda shvaćam da svaki čovjek, koliko god se činilo da više nema što izgubiti, želi pred drugima prikriti zvukove koje proizvodi dok obavlja nuždu. Želi zadržati taj zadnji djelić intime. One su unutra, i mi smo unutra. Od predviđenog vremena za trajanje programa, ostajemo unutra više od dva i pol sata, šest njih i šest nas. Događa se književnost koja se prelijeva u život i obrnuto, događa se da pisane riječi dosežu svoj vrhunac.
Pobjeda skribonauta
U ženskom odjelu zatvora u Remetincu doživjela sam jednu od najboljih književnih tribina ikada. To iskustvo, naravno, posve se ograđuje od suda da su zbog toga one unutra dobre, a neki vani nisu, to iskustvo proizlazi isključivo iz spoznaje da su prije početka tribine za sve nas one bile zbirna imenica – zatvorenice – a nakon završetka, starija gospođa s naočalama, glasna i duhovita kratko ošišana djevojka, Facebook frendica koja voli Krležu, mlada povučena cura kojoj je dvadeset godina. Iz zbirne imenice s negativnom konotacijom u dva i pol sata pretvorile su se u stvarne ljude s kojima smo svi mi podijelili neko temeljno ljudsko iskustvo pričanja, pisanja, književnosti i sudbine. Idućeg dana doznale smo da su u evaluaciji programa sve njihove opaske stale u jednu rečenicu, najbolje što im se dogodilo u dugo vremena. Tamo gdje se ne smije unijeti ništa, književnost je unijela život i to za jednu krajnje marginalnu skupinu koja se ne nada ničemu dobrom, i od koje društvo to isto dobro ne očekuje. Od gromoglasnih i skupih projekata koji spašavaju članove ovog društva uvjerljivo je pobijedila mala udruga Skribonauti bez velikih sredstava, književnost, i ljudskost koja ne košta ništa.
U prostoru koji je simbol ograničenja svega, u ta kratka dva i pol sata, na licima dvanaest žena bilo je toliko iskrenih osjećaja zbog književnosti, od spuštenih vlažnih pogleda do gromoglasnog smijeha, pa čak i kod one trinaeste, poručnice, koja nas je čuvala sve to vrijeme, službena i odmjerena, gledala sam, osmijeh joj je pobjegao, više puta.
