Višegodišnja strategija liječenja bolesti zvana grčki dug ni u svome posljednjem dramatičnom izdanju nije odstupila od metode Molièreova liječnika da bolesniku isisava krv sve dok na kraju ne izdahne. Iz grčkog se financijskog krvotoka objektivno dalje nema što izvlačiti: sve ono što se u vrijeme euforije zaduživanja, na početku našega milenija, tamo slilo – i to neodgovornošću barem dviju strana, grčke i europske, s izbijanjem krize već je otužno potrošeno za podmirenje nepromišljeno stvorenih dugova ili, za druge, uglavnom neproduktivne svrhe. Grčka sama, bez prave solidarnosti europskih partnera, može samo dalje ispitivati koliko je duboko dno na koje se spušta bez prestanka i bez zaustavljanja, od samih početaka krize, prije sedam-osam godina, do danas. S liftovima bratske pomoći, novim mjenicama (čitaj: načelnim obećanjima) bez pokrića koje su joj ponuđene iz Bruxellesa po sistemu „uzmi ili ostavi", teško se može izvući iz duboke dužničke jame.
S posljednjom hrpom lijekova za mršavljenja, koje su vlasti u Ateni morale progutati da bi produljile život, nema nikakvih novih jamstava da će slabašne grčke financije preživjeti bez bankrota, ni da su Grčka i njeni dušobrižnici iz Trojke (Europska komisija, Europska središnja banka, MMF) stvarno izašli na zajednički put koji bi dalje vodio k rješenju koje bi na kraju zasitilo bankarske vukove, a sačuvale na broju balkanske ovce. Samo je jedno zasad sigurno: Grčkoj nije ublažen teret koji ni dosad nije mogla nositi. Europa preporučuje reforme, što će svatko razuman shvatiti jer se Grčka i našla u nebranome grožđu zato što je bježala od reformi kao vrag od tamjana, ali traži, pod pritiskom Njemačke, nove rezove u zemlji koja se i okrenula krajnjoj ljevici da ne bi morala dalje stezati remen. Dugovi su grčke države i dalje astronomski visoki (320 milijardi eura) i sama ih teško može servisirati; njeno je gospodarstvo u kolapsu, s tako strmoglavim padom BDP-a (37 posto u osam godina krize) da ne može služiti kao pokretač novih vrijednosti iz kojih bi se mogli vraćati krediti; građani su na podu, pogođeni endemskom nezaposlenošću (35 posto u prosjeku, a 60 posto za mlade), padom plaća i mirovina, depresijom i bijedom koja se ogleda i u surovim statistikama o porastu samoubojstava (za trećinu godišnje) i umiranju ljudi zbog nedostatka lijekova. Tamo gdje se stoljećima rađala mudrost već godinama ne može prestati glupost, koja se javlja u raznim izdanjima i dolazi iz različitih strana. Sebičnost trijumfira na prostoru (Europe) gdje je povijesno vladala plemenitost.
Slaba Europa i jaka Njemačka
Poslije duge, možda se pokaže, mračne noći, izlije li se revolt razočaranih ljudi ponovno na ulice, Grci će se suočiti sa surovom istinom o bankama i bankarima koju im je prije više od sto godina otkrio jedan pisac (Mark Twain). „Bankar je čovjek koji vam posudi kišobran kad je sunce, a traži ga natrag kad počne kiša." Nad Atenom dugo ne sja Sunce, a kišobran koji je Francuska razapela nad Grčkom morao je najprije pokriti nju samu jer se i ona nalazi pod udarom munja u obliku financijske strogosti koju zagovara njemačka vlada, odana bez ostatka čuvanju vlastitih prednosti koje je prije krize stvorila na europskome tržištu, a koje je tijekom krize pametno čuvala. Na taj ispit grčki premijer nije došao dovoljno pripremljen: uzdao se više u slabu Europu nego u jaku Njemačku.
Novak među starosjediocima europske politike i amater među profesionalcima, Alexis Tsipras se školovao na Karlu Marxu, a nije čitao Bismarcka da bi znao što su pregovori neravnopravnih. „Kad jaki daje ponudu slabome, u interesu je slaboga", savjetovao je nekadašnji pruski vladar, "da je od prve prihvati jer će sljedeća ponuda biti za njega gora"! Siroti grčki premijer doživio je da mora prihvaćati najgoru varijantu i svome narodu preporučivati baš one mjere koje je dosad odbijao i za koje je na referendumu prije dva tjedna dobio njihovu podršku da ih i dalje odbija. Doktrinar i ideolog krajnje ljevice, ali i uvjereni Europljanin koji se radi vlasti spetljao s nacionalističkom (krajnjom) desnicom, toliko na temu dosljednosti), mora platiti skupu cijenu vlastitih iluzija, političkog neiskustva i krive procjene o odnosima snaga u Europi. Junak izbora otprije šest mjeseci postaje izdajica u očima onih istih koji su ga izabrali na obećanjima o nepopustljivosti pred „konzervativnim" vladama (rabio je i teže izraze, sada na svoju štetu) i kapitulirati pred „diktaturom kapitala".
Iz Atene su očekivali da će u Bruxellesu jednim potezom otpisati barem dio grčkoga duga i tako zemlji koja se guši dati malo kisika. Grčki zaštitnici poput Thomasa Pikettyja pozivali su se na povijesno iskustvo, i to same Njemačke (i Francuske), koja se poslije rata digla iz pepela zahvaljujući i drastičnom smanjivanju dugova putem različitih operacija, uključujući klasični otpis, od nepodnošljivih 200 posto BDP-a na samo 30 posto, i to u samo dvije godine. Otrovne strelice podsjećanja na II. svjetski rat, koje je prema Berlinu neoprezno odapinjao premijer Tsipras, vjerojatno su dodatno ojačale nepopustljivost njemačke kancelarke koja stvarno nije dužna nikome polagati račune za prošlost s kojom današnja uzorno demokratska Njemačka ni ona ništa zajedničkog nemaju.
Na planu solidarnosti s partnerima njemačka vlada ostaje dužna, barem u stilu i formi, ako ne i u važnijem, u metodu i sadržaju svoje politike. Danas i medicina, koja ima posla sa stotinama milijuna i milijardama ljudi, uvodi individualni pristup, a kamoli ne bi trebala politika koja ima nekoliko saveznika. Isti lijek protiv teških bolesti prezaduženih država, uglavnom smišljen u njemačkim laboratorijima, imao je učinka u organiziranim sjevernim državama kakve su Irska ili baltičke zemlje, nešto manje u južnim državama, Španjolskoj i Portugalu, a gotovo nikakav učinak u Grčkoj. Pokazuje se da u kolijevci demokracije nema danas pravne države, kako to dokazuju i Grčkoj skloni francuski analitičari, koja bi bila u stanju ubirati poreze, smanjiti enormne izdatke za vojsku, pojeftiniti državnu administraciju, odstraniti korupciju i isključiti nepotizam. Drugim riječima, kojoj bi se s povjerenjem mogle povjeriti nove pošiljke novca, bez straha da će još jednom pasti u vreću bez dna služeći više privatnim nego općim, javnim interesima.
Grčko iskustvo s financijama, ne u posljednjih nekoliko godina, nego u dva posljednja stoljeća, daje za pravo strogoj i opreznoj Njemačkoj da ne plaća tuđe dugove prije nego što ih njeno knjigovodstvo odobri. Grčki kum na njenu vjenčanju s Europom Valéry Giscard d'Estaing odaslao je antologijske riječi: „Ne ostavlja se Platona pred vratima." Pokazalo se da su europske granice s Platonom (ako su njega carinici i prepoznali) prešli problemi jedne druge političke kulture i mentalno nasljeđe koje „Bild" bezobrazno opisuje kao „narod patoloških lijenčina". Novac će se i u ovoj igri na kraju brojiti. S Tsiprasom se ne može mnogo računati u Grčkoj, a još manje u europskoj politici. Njegovo vrijeme ili istječe ili je već prošlo, bez puno izgleda da u produžetku zabije odlučujući pogodak. Od dupina koji razbija moćne financijske mreže i u drami moderne Grčke igra amblematsku ulogu europskoga Huga Cháveza, on je preko noći postao pitomi član europskoga političkog klana koji ljubi ruku gospođi Merkel (koliko god prije toga pred njom skidao kaput ne shvaćajući da se u nepopustljivoj igri pregovaranja o novcu traži njegova koža). U najnovijem poglavlju dramatičnog grčkog igrokaza bilo je još puno statista, i jedan glavni lik koji se dragovoljno povlači u sjenu svoje pobjede – njemačka „superkancelarka" Angela Merkel potvrdila je položaj najmoćnijeg aktera europske politike.
Francuska iza fasada
Jedan od vođa Europske komisije kojeg se pamti (po dobru) Jacques Delors upozoravao je da će Europa šepati i u normalnome vremenu ako ima dvije nejednake noge, a da slučaju panike neće moći potrčati. Sada se pokazuje sva dalekovidnost takvog mišljenja, pogotovo sagleda li se iz ugla neravnoteža gospodarske moći koja je poslije „ere Delors" nastala između dviju ključnih zemalja, Njemačke i Francuske. Europa više ne hoda na dvije sasvim ravnopravne noge. Politički i vojni pokazatelji još pretežu na francusku stranu, koja ima vlastitu „silu odvraćanja" (tj. atomsko oružje) i stalno mjesto u Vijeću sigurnosti, ali ni ujedinjena Njemačka nije više vojni i diplomatski patuljak (formula „5 plus 1" upućuje na to u kome pravcu ide njeno mjesto u novoj svjetskoj politici). Na gospodarskome planu Njemačka se toliko odvojila od partnera iz „osovine na Rajni" da i jedan od najuglednijih Nijemaca, filozof Jürgen Habermas govori o njenoj „poluhegemonističkoj poziciji u Europi", a politiku kancelarke Merkel opisuje kao „pragmatizam bez perspektive".
Ekonomist Marcel Fratzscher, predsjednik Njemačkog instituta za ekonomska istraživanja, kad podsjeća da je Njemačka „masovno profitirala od Europe" zahvaljujući najviše izvozu u eurozonu iz koje je htjela izbaciti Grčku. Čovjek mnogo praktičnije orijentacije od filozofa Habermasa poziva svoju vladu da „mora shvatiti da smo svi u istome brodu". Na francuskoj strani ima sasvim nekoncilijantnih tonova, osobito s lijevoga krila Hollandeove Socijalističke stranke, u obliku izjava o „njemačkom otrovu" i „francuskome podčinjavanju", ali i umjerenijih gledanja, na tragu nekadašnje dijagnoze lucidnoga Raymonda Arona, da je Francuska „zemlja revolucija, a ne reformi". Čekajući revoluciju, kojom je jednom uspjela promijeniti i sebe i Europu, ali prije više od dva stoljeća, Francuska ne provodi reforme; Njemačkoj ne treba revolucija, koja iziskuje francusku ideju i misao, ona se zadovoljava reformama, za koje su dostatni njen rad i energija. Na tome je izgradila svoju sadašnju prednost koju je mogla demonstrirati i u grčkome slučaju, popustivši samo u jednome – da Grčka nije izbačena iz eurozone, ni na određeno vrijeme ni ad Kalendas Graecas. Sve ostalo je ispalo kako je Njemačka htjela.
Iza fasada najsvježijeg dogovora o grčkim dugovima ostale su francusko-njemačke razlike, ne toliko u gledanjima na tu zemlju, koliko na Europu i europsku politiku i njene prioritete – gospodarski rast ili štednja? Iza kulisa pregovora bitka za Grčku odvijala se kao borba rasnih konja preko leđa umornoga magarca, s rezultatom koji još nije konačan, i s maglovitim obećanjem prezaduženoj zemlji: „Čekaj, magare, dok trava ne naraste!"
>> 'Markiavelizam' je Njemačkoj donio hegemoniju u Europi
