Gospodarske krize mogu se usporediti s opakom bolešću s kojom se susreće čovjek. Najprije ne želi povjerovati da se to događa baš njemu, ali se na kraju ipak mora suočiti s okrutnom realnošću. Razlike ipak postoje: opaku bolest prežive rijetki, dok gospodarsku krizu preživi uvjerljiva većina.
S velikim ožiljcima i traumama, ali ipak prežive. Svijet se već suočio s financijskom krizom i recesijom, a Hrvatska još uvijek, pomalo tvrdoglavo, s nevjericom kima glavom i poručuje: to se nama ne može dogoditi.
Što nije točno, jer ako malo zagrebemo ispod površine, kriza je već došla i kod nas. Čak i da sada prestane, što nije za očekivati, ona je već učinila veliku štetu jer je donijela niz negativnosti koje znatno utječu ne samo na opću kvalitetu života nego i na sam životni standard. Ljudi su zamišljeni, boje se, očekuju da će se nešto loše dogoditi.
A kada nema optimizma, onda nema ni poduzetništva, jer je u takvim situacijama najbolje novac ostaviti u čarapi i ništa ne raditi. Nema ni investicija u stanove, automobile, namještaj... Mnogi proizvodi nemaju kupca pa će uskoro i neki radnici ostati bez posla jer će njihove firme ili propasti ili, u optimističnijoj varijanti, morati smanjiti proizvodnju.
Uostalom, to se u svijetu već događa. Stoga treba ozbiljno uzeti upozorenja stručnjaka koji tvrde da se kriza u Hrvatskoj neće zaustaviti samo na “virtualnom” financijskom sektoru. Takvim pristupom nećemo spriječiti neizbježno, ali svakako možemo smanjiti broj “žrtava” koje će izazvati “recesijski tsunami”.
