O mrtvom je Tuđmanu stranim novinarima pričao morbidne viceve. Prvoga hrvatskog predsjednika i njegovu obitelj sumnjičio je za milijardske krađe. Deset je godina “detuđmanizirao” Hrvatsku razdajući na sve strane transkripte iz Ureda predsjednika i druge dokumente. Opanjkavao ga je gotovo bez prestanka samo zato da bar koji centimetar naraste do Tuđmanove veličine, ali sve mu je bilo uzalud. Ne samo da je sve to Stjepanu Mesiću bilo uzalud, ne samo da je u usporedbi s Tuđmanom ostao patuljak s Pantovčaka, nego je doživio da s naslovnih stranica tiražnih novina vrište optužbe kakve je on sricao o svom prethodniku. Golemi, prije koji dan objavljeni naslov “Mesić pod istragom” koji se odnosi na mito za kupnju finskih vojnih vozila za Hrvatsku vojsku nije teško povezati s naslovom “Mesić kupio dva stana” iz pretprošle godine. Upitan odakle mu milijuni za kupnju stanova i garaža na obroncima Medvednice, Mesić je odgovorio da su mu ih posudili prijatelji.
Sad bi zlobnici mogli reći - prijatelji iz Finske! Ali Mesiću bi i ovaj put moglo biti oprošteno, jer što su sumnje u korupciju i luksuzni stanovi u usporedbi s golemom ulogom koju je on odigrao za protutuđmanovsku ljevicu, u usporedbi sa zaslugama u reafirmaciji Tita i antifšizma, u denunciranju Domovinskoga rata i hrvatske obrane koju je pučem u Saboru 1994. nastojao spriječiti, u besramnom svjedočenju u Haagu, u rasističkom žigosanju pojedinih hrvatskih podneblja, u nastojanjima da pošto-poto strpa u zatvor neke ljude iz ideološkoga miljea kojem je bio suprotstavljen a zaštiti kriminalce koji su iz njegova prijateljskoga ili interesnoga kruga. Kao što ni na vijest o sumnjivoj Mesićevoj kupnji stanova protutuđmanovska ljevica nije ni prozborila, kao što neće prozboriti ni o “finskom slučaju”, nije prozborila ili je našla načina da ga opravda i kad je na HTV-u otkriveno i prikazano kako je u Australiji pjevao ustaške pjesme i slavio dvije hrvatske pobjede u Drugome svjetskom ratu - onu ustašku iz travnja 1941. i onu partizansku iz svibnja 1945. godine. Mesić će uvijek biti zaštićen, jer za Slavka i Ivu Goldsteina, za Ivana Fumića, za sve kojima je Tuđman crvena krpa, Mesić je crvena ikona. On je uveličavao njihove antifašističke skupove, smišljao scenarije po kojima bi Hrvatska i hrvatski narod jednostavno nestali s lica zemlje da nije bilo partizanskih zločinaca, on je najustrajniji promotor neistine o Tuđmanovu i Miloševićevu dogovoru o podjeli Bosne i Hercegovine za koji nema ama baš nijednoga dokaza. Kako su njegove političke optužbe pobijene argumentima cijeloga niza znalaca, kako su njegove optužbe o nezakonitom bogaćenju Tuđmana i nj egove obitelji bile i ostale neutemeljene, i kako je sam sve češće glavni lik crnih kronika koji resi naslovne stranice novina, moglo bi se reći kako mu se vlastita opanjkavanja osvećuju i kako istragu o njemu vode oni koje je optuživao sa zlobom i bez dokaza, a među njima je i dr. Franjo Tuđman.
I dok iz prigode u prigodu, iz godine u godinu Tuđmanov grob posjećuje sve više Hrvata, dotle za sve više Hrvata Stjepan Mesić postaje sve okaljaniji bivši predsjednik. Na tom grobu, koji je tako uporno izbjegavao, doživljava poraz. Po tome kako sve više uskrsava njegova nečasna prošlost u kojoj je nastojao uprljati Tuđmanovu čast sličan je jednom drugom “detuđmanizatoru”, Ivi Sanaderu. Dva državnika koji su desetljeće poslije Tuđmanove smrti obilježili uništavanjem bitnih obilježja suverene države Hrvatske postali su najspektakularniji likovi iz istraga, suđenja i sumnjičenja zbog goleme imovine koju su stekli u vrijeme svoje političke moći. Gotovo deset godina obojica su gromoglasno suprotstavljani “mračnom Tuđmanovu vremenu”, “izolaciji” u koju je navodno bio doveo Hrvatsku, grabežljivosti i bezakonju u privatizaciji i pretvorbi. I dok Tuđmanov lik iz prošlosti sve jače sja, policija, tužitelji i sudovi trebaju sve jače razgrtati mrak koji krije moralnu rugobu njegovih najvećih protivnika, Mesića i Sanadera.
Ovaj izraz \"nadridomoljub\" je simpa. Odnosi se i na Ivkošića.