Predsjednik Ivo Josipović protekla je dva dana bio u Bruxellesu gdje je razgovarao s dužnosnicima EU. Među ostalim, namjera mu je bila “naglasiti da Hrvatska želi u članstvo EU kako bi povećala snagu svojega glasa kad se radi o odlučivanju o važnim europskim i globalnim pitanjima”.
Od smrti Franje Tuđmana svim je vlastima u Hrvatskoj njihova vlastita zemlja bila gotovo nevažna ako njezinu važnost ne potvrde Europa ili svijet. Tako je i s netom minulim posjetom Josipovića Bruxellesu. On bi htio da Hrvatska odlučuje o važnim europskim i globalnim pitanjima! Očevidno je da Hrvatska ne može odlučivati ni o presudnim nacionalnim pitanjima.
Dok svakodnevno čitamo, slušamo i gledamo kako Bruxelles nadzire svaku namjeru hrvatske vlasti da promijeni ovaj ili onaj zakon, kako određuje kome ćemo koja brodogradilišta prodati i sačuvati, a koja nećemo, tko može u koje nadzorne odbore, koga se ne smije, a koga smije oporezivati, tko je nepoćudan za predsjednika HDZ-a, tko može biti ženik Vlatke Pokos – naš bi predsjednik odlučivao o sudbini kontinenta i planeta.
Zašto se Zoran Milanović ne usuđuje taknuti u strane banke i njihovo nepojmljivo profiterstvo i u vremenima najgore krize, povećanja nezaposlenosti i sve nepodnošljivijeg siromaštva? Zašto se ne usuđuje taknuti u guvernera HNB-a koji im to omogućuje gušeći hrvatsku industriju i izvoz te potičući uvoz? Picula i Račan sročili su o Hrvatskoj sintagmu nedostojnu svakoga tko ima elementarni osjećaj za suverenost i vrijednost vlastite domovine. Govorili su kako je Hrvatska nakon promjene vlasti 2000. godine postala “miljenica Europe”.
Što je najgore, na određen su način bili u pravu: Hrvatska se otvorila europskim i svjetskim grabežljivcima koji su pokupovali hrvatske banke, strateške državne tvrtke i svoju “miljenicu” učinili jednom od najzaduženijih zemalja u Europi. Kao što je izrazila dobrodošlicu tim grabežljivcima, Račanova je vlast sudsku nadležnost za Bljesak i Oluju predala Haagu.
Sanader će nastaviti istu politiku, a Lijepu će našu ustrajno ponižavati, od potrage za Gotovinom do predavanja u Oxfordu na kojem je svoje britanske gazde uvjeravao da je “nacionalizam u Hrvatskoj sveden na minimum”. I dok su tako sudbonosne odluke o Hrvatskoj prepuštali stranim središtima moći, hrvatsku su javnost političari poslije Tuđmana obmanjivali jačanjem međunarodnog ugleda i pozicije i velikim očekivanjima od ulaska Hrvatske u EU kada će sjediti za istim stolom s moćnim europskim zemljama.
Upravo je objavljen podatak da je industrijska proizvodnja u Hrvatskoj pala 9,4 posto, a to se događa upravo zato što kao kolonija ne smijemo ili ne možemo proizvoditi ništa što bi ugrozilo i najmanji interes neke moćne europske zemlje. Ali i Zoran Milanović i Ivo Josipović žive u nadstvarnom svijetu iluzija o svojoj pripadnosti europskim i svjetskim elitama u kojem im je sudbina Hrvatske nevažna jer oni ionako o njoj ne odlučuju.
Samozavaravanje po kojem bi Hrvatska kao članica EU mogla sudjelovati u odlučivanju o europskim i svjetskim pitanjima proistječe iz njihova ljevičarskoga naslijeđa, iz crvenog internacionalizma. Milanović u prvom posjetu Bruxellesu poslije uzimanja vlasti izjavljuje kako se osjeća Briselcem, a Josipović nema vremena da primi nagradu koju dobije u Hrvatskoj, ali trči po nagrade kojim ga Bošnjaci i Srbi podmićuju u BiH. Zbog toga što je mala i mlada država, Hrvatska nikad neće moći odlučivati o europskim i svjetskim pitanjima.
Patriotska je i moralna obveza hrvatskih političara da se izbore za odlučivanje o sudbini vlastite zemlje, a u životu Europe i svijeta možemo sudjelovati po mjeri svoje malenkosti i nekim prihvatljivim međunarodnim načelima i obvezama. Ali proći će dugo vremena dok u ljevičarskim političarima umre Tito koji je bio obuzet svojom svjetskom veličinom dok su mu se, iskorištavajući ga, i Istok i Zapad podsmjehivali.
Pijesma najvećeg hrvatskog pijesnika Dr. Franje Tuđmana BITI I MNITI SVEMIROPOLISNO Univerzalnost svekolike kakvoće: duhovnosti neopredmećene, ljepote neotuđene, neosiljene mirnoće. U sazviježđima su snovi i slutnje uljudbe (drevne i) nove: u sukladnosti samobitnosti i sveopćosti da obzorja svemiropolisa zamamna naa orisu horizonta još maglena u vidozorju duhovnih muževa što stazama trnja i otrovanih ruža ustrajahu u raspeću svoga duha do zrenja sveta, daleka i nedohvatna nije čudo što nam je država ovakva ne može svaka budala napisati ovakvu glupost