Kao uvek u to doba dana, fra-Petrova ćelija bila je ispunjena sjajem septembarskog sunca koje sporo zalazi.
Tako počinje Andrićeve pripovijetka “Čaša”. Objavljena je 1940. u Srpskom književnom glasniku. Ni Beogradu koji ga je tamo poslao, ni Hitleru koji je primio njegove vjerodajnice, diplomat Ivo Andrić tada više nije bio neki faktor, a pisac Andrić je zaklon nalazio u ćeliji bosanskog fratra, svog starog znanca fra Petra iz čijih je usta izašla i Prokleta avlija.
Ako vam je zasmetalo, a i ako ste samo primijetili da je citirana Andrićeva rečenica napisana na srpskom, uvažite moje strahopoštovanje pred tekstom nobelovca. A zatim vas molim da svoje predodžbe ili predrasude o srpskom, hrvatskom i bosanskom/bošnjačkom jeziku primijenite i na sljedeći ulomak koji vam prepisujem iz iste pripovjetke.
Jergović je dio iste teme
“Posle iskucavanja jednog velikog šarenog časovnika, koje je osluškivao kao da dolazi sa porukom izdaleka, fra Petar ostade dugo u mislima a onda, kao izvinjavajući se zbog svoje zamišljenosti, reče tiho:
– Vidiš, kad čovjek padne na ove grane, onda jako vidi kolika mu je mjera. Eto, šta je ovo? Kucnu sat – jedan, tri ili pet. Ništa. Ali komu je sav svijet soba i sva zemlja dušek, tome je ova šara na serdžadi i sunce i mjesec, i insan i ajvan, a ovi sati što biju – sav razgovor.
I odmah se nasmeja sam svojim rečima.”
Dakle, ako je jezik na kojem Andrić ovdje piše stran, kako biste u citiranom ulomku preveli glas pripovjedača, a kako pričanje fra Petra? Naravno, nikako! Ova će pripovijetka, uz još osamnaest drugih, upravo ovako kako ju je napisao Ivo Andrić ovih dana biti objavljena u knjizi “Ispovijed i druge priče”. Izdaje je zagrebačka Naklada Ljevak. Na rijetko lijepim koricama knjige slika je raspuklog šipka i crvenih sjemenki rasutih po bjelini.
Prošle je subote u Jutarnjem listu Miljenko Jergović najavio izlazak ove knjige velikim tekstom koji tom naslovu predviđa mlak doček. Možda će mu procjena biti i točna što se tiče raznih kulturnih “središnjica”, ali, ja ne sumnjam u čitatelje. Dovoljno njih.
Jergovićevim riječima o tomu zašto je ta knjiga vrijedna i važna ja doista nemam što dodati, pa ću vas samo uputiti na Subotnje matineje na internetskoj adresi www. jergovic.com.
Ali, bitno je reći da se Jergović u svom tekstu, koliko Andrićem i odnosom Hrvatske i Zagreba prema njemu, na isti način bavi i jednim drugim velikim piscem, priređivačem zbirke “Ispovijed i druge priče”, Ivanom Lovrenovićem. Naravno, pišući o Andriću i Lovrenoviću, Jergović piše i o sebi. I opet s pravom, jer doista je u ovoj sredini okružen s više hladne gluhoće nego što je ima u svom ovom snijegu koji ovih dana, nikoga ne mrzeći, pada i pokriva sve Andrićeve jezike, narode i zemlje.
Navest ću za tu tvrdnju samo jedan meni užasavajuće drastičan primjer. Nakon što je u Beogradu izašao Jergovićev “Otac”, silno snažna, važna i svakako njegova najosobnija proza, sva diskusija o toj knjizi u Hrvatskoj svela se na pitanje jesmo li mi, današnji Hrvati, doista i na koji način odgovorni za zločine ustaške grane naših predaka. Takva je, naime, i upravo na taj način banalizirana i simplificirana Jergovićeva misao iz te knjige skandalizirala mnoge.
Ali, za razliku od zgražavanja nad tom refleksijom, nisam primijetio da je ikoga zaprepastila jedna činjenica iz Jergovićeva života koju je on u toj ispovjednoj knjizi otkrio: svoje etničko hrvatstvo, kao uvjet za dobivanje hrvatskog državljanstva iliti famozne domovnice, Miljenko Jergović je početkom 1990-ih, u samostalnoj i demokratskoj Hrvatskoj, morao ovjeriti krštenjem u katoličkoj crkvi.
Nije ovo s Jergovićem digresija u tekstu o Andrićevoj knjizi. To je dio jedne te iste mučne teme razdrobljenosti Andrićevog prostora, identiteta i djela. Srećom, tu je svima razumljiv i nedjeljiv jezik koji će poput vunenog gunjca ugrijati svakog tko posegne za ovom novom, kao i bilo kojom drugom Andrićevom knjigom.
Ne može se to objasniti na ovako malo papira, ali mogu vam samo reći iz vlastitog iskustva da Andrića, Lovrenovića i Jergovića doživljavam kao ljude među čijim životima i knjigama ima daleko više sličnosti nego razlika. Poznavati, a kamoli voljeti bilo kojeg od njih, otvara vam put i prema drugom i trećem. S tim da će i Jergović i Lovrenović o rijetko komu i čemu tako spremno govoriti i pisati kao o Andriću. Samo ako ih pitate.
Veličina ivana lovrenovića
Imajući tako sretno Jergovića za kolegu i prijatelja, bio sam upućen i na Miroslava Karaulca, kao i na televizijsku seriju o Andriću koju je taj pisac 1976. snimio s režiserom Goranom Markovićem. Srpska je televizija tu onako starinski divnu i pametnu sedmodijelnu seriju lani reprizirala uz 50. godišnjicu Andrićeve Nobelove nagrade. Uspio sam vidjeti početak, kada autor serije pred piščevom rodnom kućom u Travniku pokazuje mjesto na kojem je “Andrić počeo svoju veliku karijeru skromnosti, jednostavnosti i strogosti” i kako je bio “zanet jedino brigom kako je moguće ozbiljnije živeti”. I vidio sam kako na kraju zadnje epizode Karaulac na Andrićevom vencu u Beogradu čita poruku koju je Andrić, uoči Prvog svjetskog rata, kao student iz Krakova uputio prijatelju: “Zaklinjem vas, ne izdajte lepotu duha nego budite dobar među zlim i mudar u opštoj ludosti”.
Nažalost, uz svaki dobar i ispravan korak u vezi Andrića, kao što je izdavanje knjige “Ispovijed i druge priče”, na ovim prostorima kao da se baš mora dogoditi i neka zlobna i glupa svinjarija. Briljantan pogovor Ivana Lovrenovića možete ovaj i sljedeći tjedan čitati u dva dijela u kulturnom prilogu Slobodne Dalmacije, ali ga, prema posljednjim vijestima, nećete naći u knjizi za koju je napisan. Andrićeva zadužbina iz Beograda dopustila je zagrebačkom izdavaču objaviti Lovrenovićev izbor priča, ali, čini se, ne i njegov pogovor.
Lovrenovićeva je, pak, veličina u tomu što se u ogorčenosti, koju mora osjećati zbog takve apsurdne i zlonamjerne odluke monopolističke zaklade, nije okrenuo protiv knjige koju je sastavio i uputio u ruke svakoga tko želi i nastoji biti “dobar među zlim”. Uostalom, uz javno divljenje Andriću kao našem, vašem i njihovom piscu, u sve tri ovdašnje proklete avlije unaprijed je propisana čaša zlobe koju valja ispiti. E, pa živjeli!
