Urna s pokojnim slovenskim predsjednikom i premijerom prekjučer još
nije bila ni položena u obiteljsku grobnicu, a ljubljanski je
gradonačelnik Zoran Janković već je najavio da će slovenski glavni grad
u što kraćem roku dobiti ulicu ili važniji trg koji će nositi ime
Janeza Drnovšeka. Štoviše, takav je prijedlog već upućen Komisiji za
imenovanje ulica i trgova. Svaka čast Jankoviču i njegovoj inicijativi!
Drnovšek je bio u vrhu slovenske politike u vrijeme kad se raspadala
bivša komunistička Jugoslavija te se stvarala neovisna Slovenija, a
onda je zemlju uveo i u EU. Koliko god i griješio u svome radu,
Slovencima je on neprijeporno jedna od najvažnijih osoba na prijelazu
stoljeća. Zato se Jankovićevu istupu uopće ne treba čuditi. Može ga se
samo pozdraviti! Tako se narod odužuje svome zaslužniku.
A u našoj Hrvatskoj prvi predsjednik nekako se nalazi u (polu)ilegali.
Kako su uvijek dva Hrvata i tri stranke, tako se nikako ne možemo
suglasiti o bitnim činjenicama iz suvremene povijesti, pa ni o ulozi
koju je imao Tuđman u vremenima u kojima je dobrim dijelom djelovao i
Drnovšek. Samo se često zaboravlja da su Slovenija i Hrvatska imale
posve drugačiji put osamostaljenja, pa smo dobrim dijelom zbog toga
danas još uvijek izvan EU. Slovenija je bila u smiješnom ratu od
nekoliko dana, a Hrvatska je bila okupirana nekoliko godina, i to jedna
trećina njezina teritorija, dok je dobar dio preostalog područja bio na
udaru srpskoga agresora.
Drugim riječima, Drnovšek je Sloveniju bezbolno izveo iz Jugoslavije,
dok je Tuđman morao to dobiti u ratu, iz kojega je izašao kao
neprijeporni pobjednik. Njegove su zasluge to veće. Pripisuje mu se
krivnja za sve i svašta, a često se iza toga krije politikanstvo i
osvećivanje, a neki koji su mu podvaljivali još dok je bio živ to rade
i danas.
Unatoč tim zaslugama, Zagreb je tek potkraj 2006., nakon žestokih
raspri, dobio Tuđmanov trg, koji je zapravo neuredna livada i(li) park,
najčešće za izvođenje pasa na malu ili veliku nuždu. O spomeniku se
više ništa baš i ne čuje. Ništa drugačije nije ni u drugim mjestima.
Mahom se Tuđmanu odužuju tamo gdje je HDZ na vlasti, negdje se pojave
stranački šefovi, drugdje Tuđmanova obitelj, nigdje svi zajedno,
paralelne komemoracije i mise, mnogi se s visokih pozicija upiru
protiv, bez obzira na to što narod u anketama kaže da je Tuđman bio
znatno pozitivniji nego negativniji.
Milan Bandić reče da nema povijesnih razloga za ukidanje Trga maršala
Tita u Zagrebu. Ako je tako, koji to povijesni razlozi priječe da se
Tito diktator, za brojne i zločinac, štiti, a da je oko Tuđmana
državnika i pobjednika toliko pomutnje? Učimo od Slovenaca, barem u
ovom slučaju.
U POVODU
