Žao mi je obitelji Žuljević. Iako nikad nismo bili dio istog svijeta niti istih svjetonazora, a i dimenzije naših života su sasvim drugačije. Moja obitelj i ja dobro znamo kroz što prolaze. To je sve što mogu reći o događaju vezanom uz smrt Vinka Žuljevića Klice – govori nam Branka Marinov, udovica Veselina Marinova, čovjeka kojeg je Klica ubio, prema sudskoj presudi, u samoobrani.
Te nedjelje ujutro, kada se u medijima pojavila vijest da je u Sesvetama smaknut čovjek koji je prije 13 godina ubio njezina muža u zagrebačkom kafiću NBA, nije ostala ravnodušna.
Ponosi se Veselim
– Prvo je uslijedilo ushićenje što je pravda napokon bar dijelom zadovoljena. Ubrzo nakon toga euforija je prošla, a ja sam osjetila krivnju, grižnju savjesti, jer sam shvatila da sam u trenutku nečije velike nesreće osjetila radost. Naravno, sad sve proživljavam ispočetka, kao da se dogodilo jučer, a moj suprug ubijen je prije 13 godina – priča nam Branka.
– Teško je kad dječaku od četiri i pol godine morate reći da mu je tata na nebu i da više ne može doći kući... Teško je djevojčici od 12 godina reći da više nikada neće vidjeti tatu, a toliko se veselila skorom susretu... Teško je djevojci koja se nadala da će je Veseli umjesto oca odvesti do oltara kad se bude udavala, prihvatiti činjenicu da se to neće dogoditi... teško je – s tugom govori Branka Marinov te nastavlja kako život ipak ide dalje.
– Živimo dostojanstveno, uzdignute glave, čista srca i čiste savjesti. Čak ni sramotna presuda hrvatskog pravosuđa nije umanjila naš ponos, ponos na našeg Veselog i na činjenicu da je bio hrvatski branitelj i da je živio i radio za dobru stvar, za opće dobro, za bolju Hrvatsku... a zato je i ubijen – sjetno kaže.
– Sustav je takav kakav jest, hrvatsko je pravosuđe takvo kakvo jest. Voljela bih da je istina izašla na vidjelo i da su ubojice mojeg supruga kažnjeni presudom hrvatskog pravosuđa. Ali na kraju, pravda ima svoje načine i svoje puteve – povjerava se udovica ubijenog Marinova. Životni put obitelji Marinov nakon tragičnog događaja zauvijek je promijenjen. Iza Veselina Marinova nije ostalo puno, gotovo ništa. Za života je često govorio da se nije borio za beneficije ili stan, a nakon povratka iz rata nije se bavio poslovima kojima su se bavili neki njegovi "prijatelji".
Većina ljudi koje je Veselin smatrao prijateljima, unatoč obećanjima, nakon njegova sprovoda nisu se više javljali.
Hici iz magnuma u glavu
– Nitko me nikada nije pitao imam li za život, imaju li djeca sve što treba. Nekoliko puta su do mene došle poruke tipa "Imaš djecu, misli na njih!", a s obzirom na to od koga su dolazile, te su mi poruke bile više nego jasne – kaže.
Sustav ih je ostavio na cjedilu, pravio se gluh i slijep, nikakve pomoći ni potpore. U početku samo lažna obećanja, a kasnije ni to.
– Ironično je da je puno ljudi uvjereno da djeca i ja imamo mirovinu po pokojnom suprugu s obzirom na to da se zna da je bio branitelj, a postoje i pisani izvještaji gdje je i što radio i prije i u trenutku smrti. Nikakva prava nismo ostvarili. Da su nam na cesti pregazili psa, vjerojatno bismo dobili odštetu – govori Branka Marinov.
Za djecu, njih troje koje je iza sebe ostavio Veselin Marinov, gubitak oca i poočima na način na koji su ga izgubili nije bilo nešto što bi lako podnijeli.
– Ispoljavaju tu svoju emociju na različite načine koji nisu uvijek nešto što se može na racionalan način kontrolirati. Život pod pritiskom i na njih je ostavio dubok trag – ističe Branka Marinov.
Vještaci su na suđenju dokazali da je Marinov ubijen hicima iz magnuma 357 sa pet hitaca u glavu, i to dok je bio u klečećem položaju na tlu. Svi hici ispucani su s udaljenosti od pet do deset centimetara od glave. Od toga jedan u usta, a jedan u potiljak. Dokazano je da Klica nije imao na svojoj odjeći nijednu jedinu kap krvi.
HIS-ova Barakuda
Na rukama Veselina Marinova nije nađeno tragova baruta. Kako i sama Branka Marinov kaže, Veseli je vrlo dobro vladao sambom, jednom od najubojitijih borilačkih vještina, nije bilo lako savladati ga, dovesti ga u poziciju da se na njega puca na takav način bilo je gotovo nemoguće.
Vlado Rajić, jedini svjedok, odmah nakon ubojstva nestao je na nekoliko dana tako da od njega, zbog proteka vremena, nisu ni uzimali tragove na barut, objašnjavaju naši izvori. Nije proveden nikakav test krvi koji bi pokazao je li Marinov tom prilikom popio nešto što bi ga omamilo i omogućilo takvu egzekuciju, kaže Večernjakov izvor upućujući nas na ranije objavljene HIS-ove spise poznate pod nazivom Barakuda.
S gospođom sve opet iskreno proživljavaju i novine, za klik, dva više.