Slogan “Polet je kriv za sve” rođenima za Hrvatske ne znači ništa. Jer
valjda nikada za nj nisu niti čuli. Sredovječni i stariji, koji su za
slogan čuli, ili im je nekoć nešto i značio, vjerojatno su proteklih
godina na njega zaboravili. Vjerojatno se toga slogana ni sada ne bi
prisjetili da Jutarnji list svojim nostalgičnim homageom nekadašnjem
glasilu Saveza socijalističke omladine Hrvatske nije podsjetio na Polet
i njegov slogan.
Spomen Poleta sigurno je pobudio i nešto širu nostalgiju od novinarske.
Ta je nostalgija vjerojatno posljedica i uobičajenog protoka vremena,
tipičnog žala za mladošću, i nekih osebujnijih sentimenata na vrijeme s
početka osamdesetih prošloga stoljeća. Činjenica da su se u EPH
odlučili na posmrtnu privatizaciju Poleta i ne začuđuje. Nino Pavić bio
je Poletovim glavnim i odgovornim urednikom, Denis Kuljiš urednikom, a
još nekoliko novinara EPH novinarima Poleta.
Stoga je razumljivo da su i pomalo sjetni glede Poleta, pa i da si
zadržavaju neko pravo na privatizaciju već odavno nestalog lista. Ali
sliči to i na tipičnu “borbu za bolju prošlost”. Jer Polet je u
nostalgičnom homageu Jutarnjeg lista očekivano predstavljen i
stiliziran kao kulturološki fenomen i svjetonazorska novost.
Poletovština je tu svojevrsni spleen vremena, čije su sjetne
temeljnice: uvjerenje o Poletu kao novinskoj i društvenoj prethodnici i
mit o Zvečki, kao kultnom mjestu općeg moderniteta.
Razumljivo je da o Poletu lijepo misle ljudi koji su ga stvarali. Polet
jest bio svojevrsna novinska i društvena novost. Nasuprot biltenskom i
sklerotičnom novinarstvu tzv. velikih novina, koje su bile pod potpunom
partijskom kontrolom, Polet je – osobito kada ga je uređivao Zoran
Franičević – u pisanju bio mladenački prpošan, grafički svjež i umiven,
sklon underground kulturi. Polet je zaslužan i za afirmaciju stripa i
za promicanje “novog vala”.
Ali, je li bio i “fantom slobode”, kako ga se danas predstavlja, a
njegovi urednici pionirima demokracije? Izlazeći u vrijeme još nazočne
“hrvatske šutnje” i jugoslavenske graje, Polet je zapravo bio
“jedinstvo suprotnosti”; i ovisan i slobodan, i avangardan i režimski.
Neke je teme prezentirao na novinarski sasvim novi način, a da usprkos
tome nije “izlazio izvan sistema”. Polet nije samo slovio za “Šuvarov
list”.
A Stipe Šuvar je mogao biti sve i svašta, ali sigurno nije bio
demokrat. Po njegovu svjetonazoru političke su slobode vrijedile samo
za komunističke mu istomišljenike. Drugima je ostajalo – šutjeti. Polet
i njegovi urednici nisu se protivili toj šutnji. A kada je to “Partija
tražila”, i sami su tjerali u šutac.
Kada je legendarni Joža Vlahović “zglajzao” s Danasom, a taj politički
tjednik podvrgnut “partijskoj kritici” zbog teksta o “zatvorenim
listama” (izbornim listama sa samo jednim komunističkim kandidatom), u
Danas su po partijskoj direktivi kao “Šuvarovi komandosi” poslani Nino
Pavić i Denis Kuljiš.
Zadaća im je bila partijski disciplinirati i politički pacificirati
Danas koji se, za razliku od Poleta, usudio kritizirati tada svemoćnu
Partiju. Tada je Danas bio “kriv za sve”. Sada je pak Polet postao
zaslužnim za sve! “Djeca komunizma” postala su zaslužnima i za osvit
hrvatske demokracije! Svašta!
U POVODU
