Jedno od umijeća koje nikada dovoljno nećemo moći svladati jest i
umijeće pristajanja. O pristajanju je pisao naš klasik Slobodan Novak u
istoimenome romanu, no nije mi namjera pisati o njegovim umjetničkim
dosezima već o tome kako, u tom kontekstu, vjernik prepoznaje Božju
volju u svakodnevnom životu.
Stara je i uvijek aktualna mudrost prepoznati Božju volju u svemu što
nam se događa i kako nam se događa pa bismo se lako mogli složiti s
Thomasom Keatingom koji kaže kako "glavni čin volje nije napor, nego
pristanak". Pritom taj suvremeni učitelj duhovnosti kaže da se tajna
rješavanja poteškoća sastoji upravo u njihovu prihvaćanju. Nenavikli na
prihvaćanje kao oblik rješavanja problema, jer se porivi našeg
neobuzdanog ega eruptivno probijaju u prvi plan, nenavikli smo i na
načine Božjeg terapeutskog zahvata u našim životima.
Mogli bismo se donekle složiti s tim da religiozni čini često idu ruku
pod ruku s naporom, s inicijativama naših lažnih ja, ali nas posljedice
takvih religioznih čina često ne vesele. Štoviše, pokazuju se jalovima
pa i promašenima. Često nismo zadovoljni ni sobom ni sustavom u kojemu
vršimo takve religiozne čine. Vjera i istinska duhovnost, kad minu
varke i krikovi našega ega, još se jedino pouzdaju u Boga na čiju se
nazočnost tek treba naučiti pristajati.
VEČERNJI BREVIJAR
Umijeće pristajanja
