Vezano uz bananu i stezanje remena mnogi imaju samo jedno malo potpitanje: a što je tu novo? Pamte ljudi daleko, sve do ‘mračnih’ socijalističkih vremena kad se, također, stezao remen, kad se štednje radi isključivalo struju, kavu čekalo u redovima, vozilo na parne ili neparne dane... Na to vrijeme podsjećaju mnogi vicevi, svjedočanstvo da se čak i tada neštedimice smijalo i veselilo.
U ratnim, pak, godinama valjda samo ratnim profiterima nije bila kriza. Nestašice nije bilo, ali ni puno novaca, krediti su bili skupi, a neizvjesnost velika. Potom poraće, koje uvijek uzme svoj danak - obnova ne može čekati, puno je onih kojima se mora pomoći...
I taman kad se učinilo da je malo krenulo, nacija se može lagano opustiti, a ono - financijska kriza u Americi, pa u Europi, globalna je i evo je i kod nas. Nije dugo izbivala. Pogotovo ne dovoljno da bismo stigli steći neke navike poput potrošački uravnoteženijih Nijemaca, primjerice, za koje je poznato da štede kad imaju.
Za razliku od nas - mi ne šparamo čak ni kad nemamo. A i čemu, reći će mnogi, kad kriza sada ni Nijemce ne zaobilazi. Isto kao ni Britance, recimo, čiji glavni grad sam godišnje zarađuje dvostruko više od sedam milijardi eura, koliko inkasira cijeli hrvatski turizam. Ni to Otočanima nije previše pomoglo.
Sve u svemu, Hrvati gotovo da su u prednosti sa svojim dobro uvježbanim umijećem življenja u krizi. Više su se puta uvjerili i da ona uistinu nosi i neke dobre stvari u prehrambenim ili nekim drugim životnim navikama.
I zato - uz blažene, sveprisutne rate za otplatu skijanja, ljetovanja, novog auta ili televizora - tko se boji krize još?
