Zahvaljujem na nezasluženom povjerenju, poručio je papi Franji novoimenovani državni tajnik Pietro Parolin (58) iz Caracasa gdje se nalazi od 2009. godine na dužnosti apostolskog nuncija u Venecueli. Evo, već time što je kazao kako nije zaslužio dobivenu dužnost, Parolin je pokazao kako je papa Franjo izabrao pravog čovjeka, prije svega skromnog. Možda Parolin, koji je radio u apostolskim nuncijaturama u Nigeriji (od 1986. do 1989.) i Meksiku (od 1989. do 1992.), zatim u vatikanskom ministarstvu vanjskih poslova kao podtajnik i na koncu kao nuncij u Venecueli, nema kurikulom koji zadivljuje, ali je na svim tim mjestima stekao veliko iskustvo.
Kao 31-godišnjak, Pietro Parolin otišao je na svoju prvu službu u nuncijaturu u Nigeriji, gdje je imao priliku upoznati se ne samo sa stanjem u Africi, već i s kretanjima odnosa između kršćanstva i islama. U Meksiku, Parolin je sudjelovao u završnom dijelu dugoga diplomatskog rada koji je meksičkoj Crkvi, nakon više desetljetnih teških odnosa s državom, donio prvo priznavanje državne vlasti. Parolin se 1992. godine vratio u Vatikan, te je u državnom tajništvu za odnose s državama pratio zbivanja u svijetu, posebno u Aziji, i nakon deset godina ga je Ivan Pavao II. imenovao podtajnikom ministarstva vanjskih poslova. Tu se bavio pitanjima odnosa između Svete Stolice i Izraela, stanja Crkve u Vijetnamu, u Kini... Nakon dugih pregovora s vlastima omogućeni su katolicima u Kini bolji uvjeti izražavanja vjere. Kada je 2009. godine Parolin došao kao nuncij u Venecuelu predsjednika Huga Chaveza, odnosi između Države i Crkve nisu bili najbolji. Uspio ih je poboljšati i neki kažu kako je papa Franjo od prvog dana svoga pontifikata Parolinu htio povjeriti dužnost državnog tajnika.
Dakle, na položaj državnog tajnika ponovno se vraća diplomat. Tijekom pontifikata Benedikta XVI., koji je državno tajništvo povjerio Tarciziju Bertoneu, gotovo se nije vidjela čuvena vatikanska diplomacija. Vatikanski glas nije se čuo u velikim svjetskim događajima, posebno se njegova gromoglasna šutnja primijetila na početku tzv. arapskog proljeća. Jer, Bertone nije bio čovjek iz vatikanske diplomacije, ali niti iz kurije, koja ga nije dočekala raširenih ruku, dapače. A, da su Bertoneu bili važniji talijanski interesi od svjetskih kretanja vidjelo se i po tome što je favorizirao talijanske interese unutar Vatikana. Tadašnji zapovjednik Švicarske straže Elmar Theodor Mäder je, na primjer, 2008. godine podnio ostavku na svoj položaj jer je Bertone davao sve veće ovlasti vatikanskoj žandarmeriji u kojoj su talijanski državljani, a smanjivao ovlasti Švicaraca. Bertone se izravno upetljao i u sudsku raspravu oko jedne ostavštine nekretnina salezijancima. Pošto mu je Benedikt XVI. prepustio sve ovlasti vođenja kurije, Bertone je zasigurno povlačio i konce oko slučaja Dajla, premda su tu, oko nasljedstva zgrada i zemljišta, učinjene greške i na hrvatskoj strani.
Vatikan je s Bertoneom postajao \"italocentričan\". Na stol Benedikta XVI. stizala su pisma pritužbe na Bertoneov račun, koja su zatim dospjela i u javnost davši poticaj aferi \"Vatileaks\", kako je nazvana ona curenja povjerljivih dokumenata iz Vatikana. Benedikt XVI. nije imao snage smanjiti moć koju je sam s povjerenjem dao Bertoneu i napustio je Petrovu stolicu. Sve kurijalne stolice su tim potezom pale. Bertone ipak nije novome papi Franji, kao što je običaj, ponudio svoju ostavku. Valjda je mislio kako je dovoljna ona dana Benediktu XVI. prije četiri godine prema članku 354. Zakonika kanonskoga prava koji predviđa da biskupi napuste dužnost sa 75 godina. Sada je Franjo prihvatio tu Bertoneovu ostavku. Istoga dana je, međutim, potvrdio dužnosti koje su imali i Bertoneov zamjenik i tajnik za odnose s državama i njihovi zamjenici itd. Trebalo je maknuti samo Bertonea, koji je želio do jučer biti nekom vrstom \"vice pape“, papinim zamjenikom. Na sebe je nanio nezadovoljstva ne samo kardinala i biskupija u svijetu, već i talijanska tako da ima i onih koji kažu kako bi bilo bolje da pronađe prebivalište unutar vatikanskih zidina iz kojih je upravo izbačen.
Franjin pontifikat je započeo zapravo 31. kolovoza kada je smijenio Bertonea i promaknuo Parolina, koji je izjavio kako će djelovati za „dobrobit Svete Crkve te napredak i mir čovječanstva, da nađe razloge za život i nadu“.
