O svetkovini Duhova riječ je o ognjenim jezicima nad Marijom i apostolima u dvorani posljednje večere. Iz tog doživljaja Crkva ima svoje unutarnje opravdanje i snagu koja je mjerljiva iskustvom. Oganj Duha početak je Crkve i njen je trajni izazov i zadatak.
Taj oganj odjednom zahvaća skupljene i stisnute, zapravo preplašene apostole, i njihov jezik postaje gorljiv, njihovo svjedočenje snažno, a njihov žar zahvaća ljude. Apostole je svatko razumio na svome jeziku jer je unutarnja logika toga govora bila ispunjena božanskom ljubavlju. Gorljivost od tada ima religiozan karakter.
U zapadnoj Crkvi, posljednjih je desetljeća ta vatra jenjala pa se čak govori i o umornoj Crkvi. Nedostaje nam žara i poleta, jakih i nosivih inicijativa koje se prepoznaju po snazi sagorijevanja, samoodricanja i žrtvovanja, ali i po logici oslonjenosti na snagu Duha koji puše gdje i kako hoće. A to je snaga ljubavi u istini.
Ljubav koju daje Duh hrabra je, ne poznaje granice, ne razdvaja i ne ograničuje, ne pametuje i ne docira... Crkva je uvijek u iskušenju povlačenja zasuna (dvorane posljednje večere kao paradigme za samodostatno uživanje barem u uspomeni na Isusa) i izlaska na areopag. Trudimo se i mi, no samo nas gorljivost odaje...
