Na televiziji gledam reportažu s nekoga skupa na zagrebačkom
Jelačić-placu. Gledam i čudom se čudim: dok glavni govornik govori,
svaku treću ili četvrtu njegovu riječ prekriva prodoran pisak. U prvi
mah sam pomislio da mi se pokvario televizor, ali kad sam napeo uši,
shvatio sam da je ono pištanje dodano naknadno. A dodano je zato da
prekrije psovke i druge prostote. Tek me je tu uhvatila potpuna
nevjerica. Čovjek stoji na glavnom gradskom trgu i psuje u mikrofon, a
drugi ljudi ga slušaju; već je i to potpuno apsurdno. Ali, ni to još
nije sve, nego onaj psovač svoj govor čita: ne diže oči s papira dok
onako sipa prostote. E, to mi je bilo posve neshvatljivo. Psovke su,
naime, po definiciji nešto spontano, nešto što čovjeku izleti samo od
sebe. A ovaj je svoje psovke napisao, jer očito je mislio da njima
najtočnije izriče ono što želi kazati.
Ili su psovke jedini način izražavanja koji je njemu dostupan?
Zainteresirao sam se onda malo kakav je to zapravo skup, što traži i
protiv čega se bori. I, došao sam do zanimljivih spoznaja, koje
objašnjavaju i psovke, i papir na kojem su napisane.
Jer, skup je sazvan pod parolom Stežite vi remen, bando lopovska. Kako
god da čovjek okrene, uvijek ispada da s tim pozivom nešto nije u redu.
Jer, ako je skup prosvjedni, ako izražava nezadovoljstvo, onda bi
valjda morao završiti uvredama, a ne njima započeti? Čega još može biti
nakon uvreda? Samo psovki, kao što je i bilo. Obratio sam pozornost i
na ono što se na skupu traži, i to mi se također učinilo prilično
povezano s onim psovanjem. Jer, prosvjednici su najprije ustvrdili kako
su svi političari isti, a potom su zatražili izvanredne izbore, valjda
zato da bi jedne iste političare nadomjestili drugim istim
političarima. To pokazuje da u njihovim mislima nema logike, kao ni u
psovkama. I, oni to i sami priznaju, pa otvoreno kažu kako nemaju
nikakav prijedlog, nikakav cilj, nego samo zahtijevaju da netko učini
da njima bude bolje. I, u to ime psuju.
Tako sam shvatio da je taj skup zapravo silno važan. Nije važan
politički, jer odziv baš i nije bio neki, nego simbolički. Jer, svojim
zahtjevima, a još više stilom obraćanja javnosti, on dobro prikazuje
stanje u našoj javnoj komunikaciji. I u njoj je, naime, sve češće
glavni sadržaj iracionalni gnjev i nekontrolirane emocije, a glavna
forma uvreda i prostota.
A stvari se i dalje razvijaju. Zato možda nije daleko dan kad ćemo na
televiziji gledati govornika pred mikrofonom, a njegovo će izlaganje
prekrivati jedan neprekinuti pisak, budući da će sve što on kaže biti
najobičnija psovka.
GOST SURADNIK
Večer psovki na Jelačić-placu
