SUBOTA
3.5.
Ljevičarsko
i švapsko smeće
“Žalosno je što postoje ljudi u Hrvatskoj kojima
je novac uvijek ispred nacionalnih interesa.” Tako je Andrija
Hebrang komentirao mogućnost da beogradski biznismen Željko
Mitrović kupi nekoliko TV postaja u Hrvatskoj i u Lijepoj
našoj stvori mrežu TV Pinka, to jest turbofolka. Novinarska
ljevica (Ju. Pavičić, Bago...), koja sve više prostora daje
obilježavanju Titovih obljetnica, očekuje Pink raširenih
ruku, pa se okomila na Hebranga: “Dok je import smeća dolazio
od vjekovnih njemačkih saveznika, Hebrangu to nije smetalo, ili je, ako
mu je smetalo, to mrmljao u bradu – jer, Švabo je
ipak Švabo.” Krivotvorina koja se krije u ovoj
rečenici još jednom pokazuje da ljevičari nešto o
svijetu u kojem žive mogu reći samo falsifikatima. Sugerira se ovakvo
razmišljanje: Hebrang je desničar, desničari imaju
iracionalnu sklonost Nijemcima, pa su oni i krivci za “import
smeća”, to jest za dovođenje švapskog RTL-a. No
dobro se zna da je Treći program HTV-a budzašto RTL-u
prodala ljevičarska vlada Ivice Račana! Pa bi nakon takve
krivotvorine zaključak mogao biti posve, posve obratan: za import i
njemačkog i srpskog smeća zaslužna je ljevica – Jurica
Pavičić i SDP!
NEDJELJA
4.5.
Obljetnica
smrti Gojka Šuška
10. obljetnica smrti Gojka Šuška. Održana je misa
zadušnica, ali i misu i obljetnicu mediji su gotovo posve
prešutjeli. Kažem “gotovo posve”, jer je
ipak bilo komentara, to jest napada na HDZ koji navodno rehabilitira
Šuška, “zloglasnog” po svom
najvećem grijehu – Herceg-Bosni. Za iste te komentatore
Republika Srpska, stvorena na agresiji a ne s obrambenim motivima kao
HR Herceg-Bosna, manje-više je normalna tvorevina, s kojom
Hrvatska prilično dobro surađuje, kao što je normalna i
Federacija BiH, u kojoj Hrvati imaju sve manja prava, u kojoj nemaju
škole i medija na svom jeziku, i u kojoj su upravo doneseni
financijski zakoni po kojima hrvatske županije raspolažau samo novcem
za javnu potrošnju. I tako, dok “Hercegovina radi
a Sarajevo se gradi”, koristi se svaka prigoda za
stigmatiziranje Šuška i Herceg-Bosne, premda je
svima očito da će bez svoje teritorijalno-administrativne jedinice,
kako god se ona zvala, Hrvati kao narod u BiH nestati. A nestat će
upravo po receptu koji, kad god ih se pita za BiH, zagovaraju Mesić i
Sanader, a on glasi – “neka institucije u toj
zemlji rade svoj posao”. I rade ga, institucije srpske i
bošnjačke, dok hrvatskih – nema!
PONEDJELJAK
5.5.
Podsjećanje
na “Komunistički manifest”
U ovo proljetno vrijeme ideoloških svađa u Hrvatskoj
nailazim i na jedno novinsko podsjećanje na 160. obljetnicu
“Komunističkog manifesta”. Kad se u Hrvatskoj
uspoređuju komunizam i drugi totalitarizmi –
fašizam i nacizam, te kad se te usporedbe prenose na
partizane i ustaše, “partizani”, sa
Stipom Mesićem na čelu, kao presudnu razliku ističu kako je komunizam
kao ideja bio human i napredan, samo što je u praksi bilo
“devijacija”, dok su fašizam i nacizam
već po ideji zločinački. Koja neistina! Marxov i Engelsov
“Komunistički manifest”, koji je bio i ostao
program komunizma, mogao bi se nazvati i terorističkim manifestom, jer
zagovara revolucionarno, nasilno oduzimanje privatnog
vlasništva, ukidanje nacija, država, obitelji,
“buržoaskih” sloboda... Ako je ipak takav komunizam
za Mesića po ideji nevin, što je ponovio i u
današnjem napadu na Crkvu, zašto on i njegovi
savjetnici ne povedu hrvatske proletere u juriš na tvrtke
Ivice Todorića, Željka Keruma, Luke Raića, Stjepana Fiolića, Ninoslava
Pavića, Emila Tedeschija, Ante Žužula..., pa makar revolucionarni pohod
vodio s jahte svog prijatelja Dubravka Grgića i s novcem svog
prijatelja Jure Klarića!
UTORAK
6.5.
Veliki
Boris Dvornik to nije zaslužio!
Staromodan sam, pripadam ljudima koji se svojih pokojnih roditelja
sjećaju u tišini i samoći ili u razgovoru s najbližom
rodbinom. Pokojnici ne podnose buku. Stoga mi smeta medijsko bubnjanje
koje najavljuje pjesmu što će je o ocu Borisu, na stihove
Jakša Fiamenga, uglazbiti i pjevati Dino Dvornik. Pitam se
kakvi su to osjećaji i izrazi poštovanja prema ocu
što će se slušati u pjevačkoj dernjavi. Nije li
to oskvrnjenje uspomene na čovjeka koji nas je zadužio glumom koja ne
može stati u kalupe rocka, glumom koja se ne bi trebala pokopati u
lijesu estrade i poniziti do profanosti koncertnog urnebesa!? Sudeći po
stihovima koje su novinari iskopali od autora, bit će to lokalna,
uskogrudna splitska lirika u kojoj će Dvornik biti sveden na
trivijalnog navijača Hajduka i na možda još neke mjesne
mitove, što će nepreglednu rijeku uloga Borisa Dvornika
smanjiti na lokvicu u kojoj će se brčkati note njegova sina.
SRIJEDA
7.5.
Žužulovo
cvrkutanje po Srbiji
Sadašnji vlasnik “Školske
knjige” Ante Žužul bio je svojedobno vlasnik tjednika
“Panorama”, kojemu su stalna meta bili Tuđman i
Šušak. Nakon jednog teksta u tom listu u kojem je
Hrvatska vojska optužena da gradi “hrvatsko
Dedinje”, u komentaru sam se upitao otkud ta beogradska
metafora i pretpostavio – otud što su u
socijalizmu Žužulovi bageri i kamioni cvrkutali po cijeloj Jugoslaviji,
pa možda i po Dedinju. Jugotradiciju iz socijalizma Žužul je nastavio
kupivši poznatu beogradsku izdavačku kuću BIGZ, na koju su
sada bijesni beogradski Zavod za udžbenike i njegov direktor
Ljušić, te neki srbijanski tabloidi, koji optužuju
“ustaškog prosvetitelja” Žužula zbog
ekonomske i kulturne okupacije Srbije u kojoj je preuzeo 40 posto
tržišta udžbenika. Sintagma “ustaški
prosvetitelj” tipična je srpska afektacija. Pa ipak, kad u
Srbiji, u odnosima s kojom se još vuku posljedice užasnoga
rata i povijesni sporovi, hrvatski tajkun izdaje udžbenike,
što je to drugo nego politički neukus. Premda možda Žužulove
zasluge iz komunizma i iz protutuđmanovske
“Panorame” kriju tajne koje su od toga neukusa pri
kupnji BIGZ-a bile presudnije.
ČETVRTAK
8.5.
Cilj
– podjetinjeli narod
Sjećam se dvojice nešto imućnijih i nešto
uglednijih susjeda u svome selu koji su često jedan drugome
podvaljivali, ali isto tako često poricali da su u bilo kakvoj svađi.
Voljeli su jedan na drugoga huškati suseljane i pridobivati
ih na svoju stranu, ali čim bi osjetili da bi im se to moglo obiti o
glavu, poricali su sve međusobne optužbe i, dapače, krivicu za te
opužbe svaljivali upravo na publiku kojoj su ih izricali! Slikovito
govoreći, naivce su slali u krađu tuđih trešanja, a potom ih
zbog te krađe kažnjavali. Selo je znalo da su oni, unatoč moći koju su
imali, ljudski sitniš, ali je pristajalo i na to da ono samo
kao sitniš bude upotrijebljeno. Eto slike Hrvatske sa svoja
dva predsjednika – predsjednikom države Mesićem i
predsjednikom Vlade Sanaderom. Cilj je obojice što
više izluditi, podjetinjiti narod, jer njima i ne ostaje
ništa drugo nego naviknuti javnost da ne vjeruje u ono
što je očito, i da vjeruje u ono čega nema. Oni na narod
prenose odnos koji prema njima imaju gazde iz Bruxellesa i Londona,
koji ih prisiljavaju da vjeruju kako su to veći državnici
što više državu prodaju i predaju strancima na
upravljanje i ekonomsko iskorištavanje.
PETAK
9.5.
Kakva
Jugoslavija – takva Hrvatska
U Njemačkoj se vodi istraga protiv Josipa Perkovića osumnjičenog za
sudjelovanje u ubojstvu hrvatskog političkog emigranta Stjepana
Đurekovića, negdašnjeg dužnosnika Ine. Za Perkovićem, koji
se ne odziva na istražiteljske pozive iz Njemačke, raspisana je i
tjeralica, ali nije bilo koristi, pa su Nijemci odlučili doći u Zagreb
i saslušati ga – ako budu imali sreću pa on na
saslušanje dođe. Za jugoobavještajce i ubojice
političkih emigranata nisu bili prepreka zakoni zemlje u kojima su
činili svoja nedjela, ali da te granice nisu prepreka ni danas
– pokazuje slučaj Perkovićeva sina Saše,
savjetnika predsjednika Mesića za nacionalnu sigurnost, kojeg je
austrijsko Državno odvjetništvo osumnjičilo da je svojim
ponudama beneficija u postupku protiv Vladimira Zagoraca na sastanku sa
Zagorcem u Beču prekršio austrijske zakone. Reklo bi se
– kakav otac, takav sin. Što i ne bi bilo posebno
žalosno da se to pravilo ne može protegnuti i na državu, pa bi se moglo
reći – kakva Jugoslavija, takva Hrvatska, na što
se sigurno neće ljutiti oni koje i ne smeta nedostatak razlike.
TJEDNA INVENTURA
