Uvjerljiva pobjeda hrvatskih vaterpolista nad svjetskim prvakom Srbijom
pokazala je ne samo igračku moć naših, nego jednako tako i
iznimnost njihova selektora. Poslije Slavena Bilića, čija je pojava u
hrvatskom nogometu i "nevjerne Tome" uvjerila što znači kada
se sposobna osoba nađe na pravom mjestu, sada je takvu (očekivanu)
ulogu potvrdio i Ratko Rudić. Ta su dvojica čak i slabovidnim
njurgalima, stalno mrzovoljnim i nikada zadovoljnim, demonstrirali
koliko je važno znati, tj. koliko je u sportu (i drugdje) bitan onaj
tko bira, smišlja i vodi.
U našim je momčadskim sportovima puno poznatih trenera, no
malo uspješnih. Manje je i moćnih i utjecajnih pojedinaca
koji su nekoć bili klupski patroni ili klupske "gazde". Malo je danas
takvih kakav je nekada u Hajduku bio glasoviti Tito Kirigin, u
zagrebačkoj Mladosti i u odbojci gotovo svemoćni Neven Barač, ili pak u
Ciboni neporecivi, ali i neporecivo uspješni
Slavko Šajber.
Dok je Kirigin drmao Hajdukom, Splićani su u Hajduk mogli dovesti
igračinu koju im se prohtjelo (od Dragana Holcera do Brane Oblaka),
klub je osvajao prvenstva dok su Zvezdine "filadelfije" i Partizanovi
generali škrgutali zubima, a Hajdukovo je ime
nešto značilo i u Europi. Cibona je pak godinama drmala tom
istom Europom. Bila je najjača jer je dovodila ekstra-klase, poput
nenadmašnog virtouza Krešimira Ćosića, mlade
talente, kao što su bili Aco Petrović i Danko Cvjetičanini,
ili super-talente, kao što je bio Dražen Petrović.
Danas u našem nogometu nema nekog poput trenerskog akademika
Tomislava Ivića, niti u Ciboni i u hrvatskoj košarci postoji
netko kao Mirko Novosel. U Hajduku igraju i nogometno nedoučeni, a u
Ciboni umjesto darovitih domaćih dečki, mahom igrački polovni
Amerikanci. U Dinamu je pak sve više Brazilaca. A zapravo je
jedini pravi Brazilac Eduardo. Dinamov "gazda" Zdravko Mamić ima
energije, poduzetništva i sportskog zanosa kao
što su ga imali Kirigin ili Šajber, ali nema
njihove vještine da od Dinama učini europski klub.
Njegov rukometaški pandan, Zoran Gobac, upravo se tu pokazao
iznimnim. Među rukometaše Zagreba dovodio bi igračke
veličine (Irfan Smajlagić, Iztok Puc, Zlatko Saračević...), pa i
strance (Tedi Banfro, Sergej Lavrov, Beno Lapajne) koji su igri Zagreba
s cijelom Europom davali veliki doprinos. U momčadskim sportovima po
klubovima je sve manje i velikih trenera. Osim legendarnog no trenerski
već vremešnog Ćire Blaževića, nema nikoga toga ranga. U
rukometu su to tek Velimir Kljajić i Josip Šojat.
Ono što su Lino Červar, Slaven Bilić i Ratko Rudić te Rade
Malević u reprezentacijama, po klubovima ne postoji. A takvih veličina
fali. No preporod "vatrenih", izuzetnost "paklenih" i moguće zlato
"žabaca" dokaz su da i naoko klupski mali rade kao veliki.
U POVODU
