Odluka Stalnog vijeća OESS-a da od 1. siječnja 2008. zatvori svoju Misiju u Hrvatskoj, usvojena neposredno pred Božić, nije izazvala veću pozornost u hrvatskoj javnosti. No ipak, iako je mali korak za Hrvatsku, ona je – držim – barem na razini simbola i primjera, veliki iskorak hrvatske vanjske politike.
Zašto? Riječ je o školskom primjeru uspješnog malog koraka, kad se iznenada poentira korištenjem spleta povoljnih okolnosti, rada i odlučnosti – želja veleposlanika Fuentesa da uspjehom okonča svoj mandat i američke vlade da što je više moguće smanji financiranje OESS-a, dugotrajnog i strpljivog rada Misije RH pri OESS-u i UN-u i, pretpostavljam, čvrstog stava i inzistiranja predsjednika Vlade RH na zatvaranju Misije.
Hrvatskoj vanjskoj politici, na žalost, vrlo rijetko uspijevaju takvi uspješni mali koraci. Oni se sastoje u ugradbi hrvatskih nacionalnih interesa, u realno mogućim granicama, u odluke koje donose razna međunarodna tijela i organizacije. Zbog nedostatka takvih rezultata, hrvatska se vanjska politika, unatoč ne tako malom broju uspješnih poteza (primjerice prijem Hrvatske kao nestalne članice u Vijeće sigurnosti UN-a), općenito ocjenjuje mlitavom, povodljivom i slabašnom, napose u odnosu na traženja većih i moćnijih.
Takve ocjene i tvrdnje često se iznose i u hrvatskoj i u inozemnoj javnosti. Na slikovit i pojednostavnjen način predočava ih sljedeća osobna priča: Prije više od godine dana na prijemu jedna relativno visoko pozicionirana dužnosnica administracije EU – Belgijanka, ali Valonka – zadovoljna da s nekim može razgovarati na francuskom, nakon dužeg razgovora me upitala: “Zašto vi Hrvati, dok mi još nismo uspjeli ni izreći što tražimo, kažete rezolutno 'da’ bez ikakvih dodataka i ograničenja?”
Pomalo iznenađen, na brzinu sam joj odgovorio “zato što smo Hrvati.” Odmah sam shvatio da moj odgovor nije bio duhovit, već naprosto otužan i pogrešan. Mi Hrvati, naime – čvrsto sam uvjeren – nismo takvi. U suprotnome, vraćamo se starim klišejima o vječnom služenju Beču, Pešti, Beogradu, a danas Bruxellesu. Vraćamo se tezama o hrvatskim političkim elitama koje izdaju hrvatske nacionalne interese.
Iako je u povijesti bilo primjera i jednog i drugog, a i danas ih dijelom ima, to nije niti može biti pristup prosudbi temeljnih obilježja, vrlina i mana, današnje hrvatske vanjske politike. To stoga jer smatram da je ulazak Hrvatske u EU i NATO jedan od osnovnih strateških hrvatskih nacionalnih interesa. Prema tome, slabost hrvatske vanjske politike nije u izboru njezinih ciljeva niti u strategiji njihova ostvarenja, koja je relativno uspješna, već je u izvedbi ili, točnije rečeno, njezinim provoditeljima na svim razinama.
Pretpostavljeni ciljevi i izabrana strategija traže izvođače s velikim znanjem, iskustvom, čvrstinom, hrabrošću, umješnošću i “igračkim talentom”. Vrlo pojednostavnjeno rečeno, nije dovoljno samo izvrsno govoriti engleski ili(i) biti zaslužnim članom jedne od vladajućih stranaka da bi se stručno i uspješno na visokoj europskoj i svjetskoj razini moglo ravnopravno pregovarati i nadigravati sa svima pa i “velikim igračima”.
U nadi i sa željom da ubuduće bude što više uspješnih malih koraka kao što je onaj s početka priče, podsjećam na poruku koju je Talleyrand uputio svojim suradnicima u, za tadašnju Francusku vrlo teškim trenucima početka Bečkog kongresa 1814. godine: “Ništa ne prihvaćajte odmah i nikada ne prihvaćajte sve što traže od vas!”
