I ovi su izbori ostavili jedan paradoks. Svi politički relevantni
zadovoljni su izbornim rezultatima, i svi se osjećaju pobjednicima! Čak
se to pokušava i matematički dokazati! Još samo da se netko pojavi, kao
nakon parlamentarnih izbora Zoran Milanović, te počne osporavati nečiju
očevidnu pobjedu pa da spomenuti paradoks bude i uvećan! Do kraja
“festivala demokracije”, možda se dogodi još koji sličan, tipično
hrvatski paradoks.
Dok sveprisutna Jadranka Kosor, koja kao da je stekla dar udvajanja ili
bilokacije, razdragano objašnjava rezultate izbora, imaš dojam da se
HDZ vratio u svoje pobjedničke početke i prošao kao Dinamo kroz jadno
hrvatsko prvenstvo. A ono u Zagrebu gradonačelnički im kandidat,
zapravo, “nula bodova”. No stranka i on su zadovoljni!
Stranka valjda zato što je mogao proći i gore. A kandidat Jasen Mesić
zato što se slikao i što su Zagrepčani na velikim posterima napokon
mogli i vidjeti tko je taj Mesić, a da nije Stipe. Unatoč zadovoljstvu
Jadranke Kosor i Jasena Mesića, a bit će onda i stranačkog im šefa Ive
Sanadera, Mesić je protiv Bandića imao jednake šanse za pobjedu kao
Kosorica svojedobno protiv njegova prezimenjaka Stipe.
Da nečije zadovoljstvo ne mora korespondirati s realnošću, potvrda je i
ocjena glavnih HDZ-ovih glava, koje su uvjerene da im je stranka
zapravo izborni pobjednik. Usprkos tome što je HDZ u Zagrebu za Franje
Tuđmana bio valjda jači i brojniji u Dubravi nego danas u cijelom
Zagrebu. HDZ je bio jakim i u Splitu. Nacionalno žešći i osjetljiviji,
koji su Sanaderu klicali dok je nekoć na splitskoj rivi izvikivao “ne
damo naše heroje!”, ovih su se izbora, ili na Bačvice ili na Brač
otišli kupati, ili su otišli u politički šoping kod Željka Keruma.
Gradonačelnika sa stranačkom iskaznicom HDZ-a Sanaderova je stranka u
njegovu rodnom gradu mogla dobiti samo da se Ranko Ostojić odlučio
odseliti iz Splita ili da je Kerum namjerio biti gradonačelnikom
Drniša. Zapravo, pitanje je može li HDZ na ijednoj značajnijoj lokaciji
samostalno dobiti izbore?
Nova pak gradonačelnička materijalizacija “dobrog duha Zagreba”, koji
se već godinama pojavljuje u liku Milana Bandića, najvjerojatnije nije
upitnom. Radost Zorana Milanovića i njegovih stranačkih
sličnomišljenika vjerojatno će biti manja nego da je Bandić već
izgubio. A vjerojatno je izbore mogao već dobiti da SDP-ova stranačka
lista nije bila okrenuta naopačke, tj. da je Milanović bio dolje, a
Bandić gore. No, poslije izbora bi zbog toga propusta, zato što su
birači listu morali čitati naopačke, moglo biti i po onoj narodnoj: tko
bi dolje, sad je gore.
Bandića mogu u trećoj gradonačelničkoj materijalizaciji, koju jedni
priželjkuju, dok je se drugi plaše, mogu spriječiti valjda još jedino
sami esdepovci, “mangupi iz vlastitih redova”, tako da nagovore dio
vlastitog članstva da glasuje za Bandićeva suparnika Josipa Kregara.
Najava J. Mesića da će nastojati da glasove hadezeovaca ne dobije
Bandić sigurno će ih pokolebati i odvratiti od te namjeravane
nepodopštine i “političke diverzije”.
U Osijeku, gdje je nekada bio moćnim, HDZ je, nakon što se došlo glave
Glavašu, nemoćniji nego u Zagrebu. Zapravo, , pitanje je li može li HDZ
bez potpore svojih političkih satelita, u nekim važnijim mjestima uopće
pobijediti? Da Andrija Hebrang kao “saborski izaslanik” nije dan prije
izbora u Bleiburgu vraćao stranačko klatno udesno, možda Jadranka Kosor
i ne bila onako razdragana HDZ-ovim izbornim rezultatima. Zahvaljujući
Hebrangovoj stranačkoj odanosti i njegovu poznatom višku lojalnosti
(nekoć Tuđmanu, a potom Sanaderu), HDZ je vjerojatno vratio dio do tada
već odustalih svojih glasača.
S Milanovićem, a bez Bandića, SDP bi u Zagrebu možda prošao kao HDZ u
Osijeku bez Glavaša. Ali važno je da su i u HDZ-u i u SDP-u zadovoljni.
A što je s biračima? Jesu li i oni zadovoljni? Nakon “festivala
demokracije”, oni ionako do idućih izbora uglavnom šute. Hoće li nakon
prvih neposrednih izbora biti drugačije?
BIJEDA POLITIKE
