Poslije smrti Vice Vukova počela su medijska sjećanja na nj. Kao i
uvijek kada umre netko poznat i slavan, i ovoga se puta našlo voljnih
javno zboriti o pokojniku. Već su počela razna sjećanja, pa i
sladunjave političke priče o Vukovu, njegovoj političkoj kulturi i
svjetonazoru. Kao da počinje posthumno natjecanje Vukovljevih
(političkih) hvalitelja, razmetanje iskazivanjem zakasnjele
dobrohotnosti.
U nekritičkom političkom veličanju Vukova, hvaliteljima, kojima je
inače “nacionalno pitanje potpuno blesavo”, najednom je drag i
Vukovljev patriotizam. Jer da su svi hrvatski patriotizmi inače
zatucani, blesavi i primitivni, ali da je njegov bio među rijetkima
koji je bio prosvijećen i pametan. To što mu se nije priznavalo dva
desetljeća, Vici Vukovu se eto priznalo barem poslije smrti. Da na
čuđenje mnogih nije ušao u SDP, najvjerojatnije bi i poslije smrti bio
samo “hrvatski nacionalist”, a još zagriženijima i puno gore, tj.
budničarom nepoželjnog hrvatstva, kakvim im je bio i tijekom godina
“hrvatske šutnje”.
Protjeran iz javnosti poslije '71., Vice je Vukov s pozornice otišao u
legendu, postao samo Vice i živio u sjećanjima. Možda najmanje u
sjećanju ovih koji ga danas neumjesno veličaju.
Mnogi koji se već dugo ponose što su poznavali Vicu Vukova mogli bi se
napokon upitati što su za njega učinili kada je bio u političkoj
nemilosti. Pogotovo bi se to trebali pitati političari.
Posebno iz njegove stranke. Jer u vrijeme kada se Vici Vukovu nije
dopuštalo čak ni nostrificirati sorbonsku diplomu, Ivica Račan je bio u
vrhu vlasti. No, Račan i Vukov su vjerojatno sredili svoje stare
političke račune. Drugi pak kojih se “nacionalistički pjevač” godinama
nije ticao sada rade trendovski, no zakasnjeli račun sami sa sobom.
Zbog toga trenda i već uobičajenih navada, kakve se ponavljaju kad god
umre netko značajan, vjerojatno ćemo svjedočiti i druge nove inačice
starih klišeja.
Kada je umro Miroslav Krleža, svoje su nam “razgovore s Krležom” nudili
čak i oni koji su barda vidjeli samo kako u Esplanadi pije kavu. Jedino
je poznati medijski Herostrat, uvijek “antiprotivan”, uzviknuo: “Što će
njemu moja svijeća? Nakon što je “na vječne brežuljke” nenadano otišao
Veselko Tenžera, najednom su mu prijateljima postali i oni s kojima je
izbjegavao sjesti za isti kafićki stol.
Poslije smrti Vlade Gotovca “velikim prijateljima” postali su mu i neki
koji su, dok je bio proskribiran i progonjen, srevši ga na ulici,
prelazili na drugu stranu. I za Vicom Vukovom je uz iskrenu žalost bilo
i krokodilskih suza. I o njemu će “veliki prijatelji” još dugo pričati
svoje šuplje priče.
U POVODU
