Hrvatski rukometaši prvi nastup na velikom natjecanju imali su na 1. europskom prvenstvu koje je od 3. do 12. lipnja 1994. održano u Portugalu, u Almadi nedaleko od Lisabona i u Portu. Na veliki debi otišlo se s ciljem da se izbori plasman koji donosi nastup na Svjetskom prvenstvu na Islandu 1995., a u domovinu je donesena brončana medalja, donosi tjednik MAX!
Tako su hrvatski rukometaši već na prvom ispitu ušli u svjetsku elitu i navijestili nisku medalja. Već sljedeće godine ta se generacija okitila srebrom na SP-u, a na Olimpijskim igrama u Atlanti 1996. osvojila je zlato. Ovo je prisjećanje na to kako je bilo na početku u priči o prvoj medalji koja je bila “mali korak za čovječanstvo, ali velik iskorak hrvatskog rukometa”.
Domaćinov adut - čari turizma
Sam početak baš i nije nudio razloge za zadovoljstvo. Na put se krenulo prvi dan lipnja, a od napuštanja kućnog praga u Zagrebu do ulaska u sobu u Costa de Caparici prošlo je čak punih 16 sati. Počelo je višesatnim čekanjem u zračnoj luci Pleso, službeno je objašnjenje glasilo da je riječ o tehničkom kvaru aviona.
Višesatno čekanje nastavljeno je u lisabonskoj zračnoj luci gdje su zahtjevi za vizama riješeni tek u ranim jutarnjim satima 2. lipnja. Do Costa de Caparice trebalo je prijeći još 12 kilometara autobusom. To maleno turističko mjesto nije zabilježeno baš na svim zemljovidima, u njemu su nas dočekale obavijesti o rupi u ozonskom omotaču pa je partija belota na suncu bila dovoljna da čovjek pocrveni poput raka. Temperatura je prelazila 30 Celzijevih stupnjeva, a u plićaku Atlantika mjerilo se samo 16 stupnjeva. Ljetovalište je bilo sjajno uređeno, kroz njega je vozio turistički vlakić koji je imao 17 postaja pa turisti nisu morali pješačiti od plaže do plaže ili od restorana do restorana. Sve do dolaska rukometaša glavni je događaj u tom mjestu bilo nasukavanje kita u osamdesetima.
Čari Costa de Caparice nudile su i mogući odgovor zašto je baš Portugal izabran da bude domaćin prvoj europskoj smotri rukometaša, jer rukometom se Portugal baš nije mogao pohvaliti. Čelnicima Europskog rukometnog saveza se očito svidio, tim prije što se u to doba za odličan riblji ručak i butelju od pola litre vina trebalo izdvojiti otprilike stotinu kuna. Na drugim je destinacijama bilo znatno skuplje.
Nastupilo je dvanaest reprezentacija podijeljenih u dvije skupine, a igralo se u Almadi udaljenoj od Costa de Caparice nekoliko kilometara. Organizator je svakoj reprezentaciji osigurao poseban autobus za prijevoz, jedan je pak bio namijenjen novinarima. Dvorana je bila lijepa, za dvije tisuće gledatelja, ali u njoj je bilo kao u sauni. I čim biste ušli u nju, počeli biste grozničavo razmišljati o tome kada ćete izaći.
Povijesnu utakmicu, prvu na velikom natjecanju, naši su igrali 3. lipnja i izgubili od Francuza s 25:27. Patrik Ćavar postigao je osam golova, ali nije pomoglo. Vodstvo naše reprezentacije nudilo je objašnjenje startnog poraza tvrdeći da su Francuzi sjajni. No, u toj utakmici nisu igrali sjajno, ali naši igrači njihove propuste i poklone u igri nisu umjeli iskoristiti.
Puc je tražio put do medalje
Doajen hrvatskog rukometa, profesor Vinko Tomljanović, opisao je našu igru kao “tvrdoglavo inzistiranje na staromodnim razmišljanjima kako doći do gola”.
Izvještavajući za Večernji list apartman sam dijelio s kolegama Draženom Pinevićem (Sportske novosti), Mladenom Barišom (Slobodna Dalmacija) i Davorom Lulićem (Hrvatski radio). Tugu zbog poraza utopili smo u sangriji spravljenoj od bijelog vina.
Poraz od Francuza natjerao je naše na veliki angažman u 2. kolu što je donijelo povijesnu pobjedu nad Nijemcima od 24:22 u koju je Ćavar ugradio šest golova, a Zlatko Saračević i Irfan Smajlagić po pet. Isključenja Gudelja i Franovića nisu donijela rezultatsku štetu. Prvu pobjedu na velikim natjecanjima proslavili smo, mi novinari, u kineskom restoranu uz jela nepoznatog imena nazdravljajući portugalskim konjakom i kineskim pivom.
S Rusima, favoritima prvenstva, bilo je tvrdo da tvrđe ne može biti. Izgubili smo 18:21 (Smajlagić 5, Saračević 4). Ruski rukometaši, kao od brda odvaljeni, dugo su još poslije utakmice pričali kako su ih Hrvati istukli. Španjolski suci Gallego i Lamas isključili su Vladimira Jelčića i somatopeda Stanislava Peharca. Tom inače mirnom čovjeku nikako se nije svidio njihov kriterij.
Goluža ostao na tribini
Sa dva poraza na kontu, imperativ je bio pobijediti Rumunje, koji su neočekivano pobijedili Francuze, što se pokazalo dobrim za nas u konačnom raspletu poretka u skupini. I izborena je pobjeda 24:23 (Saračević 6, Tomljanović 5), uz mali vjetar u leđa slovenskih sudaca Juga i Jegliča.
Da se ode u Porto na završnicu trebala nam je pobjeda nad Bjelorusima, ali i poraz Francuza od Rusa. Bjelorusi su lako pali, bilo je 29:21 (Saračević 9, Smajlagić 8), a Rusi su jedva svladali Francuze 18:17. Glasne navijače imali su iz hrvatskog tabora, a najglasniji su bili mladci Slavko Goluža i Mirza Šarić, koji su bili u reprezentaciji, ali nisu bili u postavi. Bez glasa je nakon te dvije utakmice ostao i Zdravko Zovko, što su prisutni zlobnici popratili izjavom da je “od izbornika ostala slika bez tona.”
Dan uoči odlaska u Porto igrači su dobili nekoliko slobodnih sati. Iztok Puc, koji nikako nije mogao uhvatiti pucačku formu na turniru, proveo ih je posjetivši nas četvoricu novinara. Pričali smo kako do medalje koja je svjetlucala u daljini.
U Portu nas je dočekala euforija jer su njihovi nogometaši osvojili u Lisabonu kup pobijedivši Sporting s 2:1, cijeli je grad bio na ulicama. Na jednom od trgova i zaista monumentalni brončani kip kralja Pedra IV. s konjem ukrašen je Portovim obilježjima. Ostalo je nejasno kako su ih navijači uspjeli postaviti tako visoko. Taj je dan na ulicama bilo toliko mnogo ljudi da se slobodan taksi za prijevoz od lučkih kafića do hotela u gradu udaljenom nekoliko kilometara uzbrdo nije mogao naći.
U polufinalu su Šveđani svladali naše s 24:21 (Kljaić 6), a domaćin je za sve sudionike, osim igrača, organizirao posjet podrumima gdje se proizvodi porto. Iznenadila je informacija da je utemeljitelj tog portugalskog brenda, bio Škot George Sandeman.
Na Plesu jedan novinar...
U dvoboju za broncu, 12. lipnja, pobijeđeni su Danci s 24:23 (Jelčić 6, Perkovac i Smajlagić po 5).
Pod vodstvom Zdravka Zovka medalju su osvojili: Tonči Peribonio (7 utakmica/bez pogotka), Valter Matošević (6/0), Vlado Šola (1/0), Goran Perkovac (7/12), Irfan Smajlagić (7/33), Alvaro Načinović (5/2), Ivica Obrvan (2/0), Nenad Kljaić (7/17), Iztok Puc (7/18), Zvonimir Bilić (4/5), Patrik Ćavar (3/17), Ratko Tomljanović (7/12), Zlatko Saračević (7/30), Vladimir Jelčić (6/17), Darko Franović (3/1) i Bruno Gudelj (5/1).
U riječima brončanih junaka nije bilo euforije, bilo je i samokritike.
Tonči Peribonio: Prognozirao sam medalju i jako sam zadovoljan što smo je osvojili. Istina, brončanu, ali osjećam se kao da smo izborili zlato. U prvom nastupu umiješali smo se među velike rukometne sile. Da je bilo više sreće i manje sklonosti sudaca prema Šveđanima, mogli smo biti u finalu.
Iztok Puc: Svjestan sam da nisam bio pravi, nije mi išlo. Meni je najteže, sve bih dao da sam igrao bolje. Ubuduće ću igrati bolje, lošije jednostavno ne mogu.
Vladimir Jelčić: Na Islandu ćemo biti još bolji.
Patrik Ćavar: Složio me na pod netko u dvoboju s Nijemcima, a imao sam i problema s preponama pa nisam mogao igrati u završnici.
Valter Matošević: Bronca je za nas velik uspjeh, ipak smo debitanti.
U finalu su Šveđani isprašili Rusiju čak sa 34:21. Wislander, Carlen, Staffan Olsson, Lövgren i društvo bili su mnogo bolji od Lavrova, Kudinova, Vasiljeva, Karlova, Antonoviča, Torgovanova...
Na Plesu je naše brončane dočekalo nekoliko poklonika rukometa, jedan novinar i dvojica fotoreportera...
Svakako, bilo je lijepo, i sa strane s novinarskom zadaćom, biti dijelom tog pothvata, osvajanja prvog odličja hrvatskog rukometa.
