Bez obzira na to govorimo li o bliskoj, dalekoj ili jako dalekoj, pedesetogodišnjoj budućnosti, ona nije puka produljena sadašnjost: poboljšana i oplemenjena (u što vjeruju rođeni ili naučeni optimisti među koje sebe svrstavam) ili pogoršana i unakažena, u što su uvjereni i čega se plaše rođeni ili životnim iskustvom stvoreni pesimisti-apokaliptičari. Neupitna je istina da svaka budućnost izvire iz sadašnjosti, dakako i prošlosti, ali je također dokazana činjenica da je budućnost rezultat uzajamnog prožimanja i djelovanja cijelog niza prirodnih i društvenih čimbenika: svjesnih (pametnih, manje pametnih, glupih pa i opasnih i samouništavajućih) i nesvjesnih pojedinačnih i skupnih ljudskih odluka.
U hrvatskoj javnosti manje znani genijalni američki ekonomist Albert O. Hirschman smatrao je da je budućnost često posljedica djelovanja „načela skrivene ruke“ , tj. niza nepredvidljivih i nepredviđenih okolnosti, povoljnih i sretnih ili nepovoljnih i nesretnih.
Upravo zbog toga, kad govorimo o budućnosti čovjeka i ljudi, ljudskog uma i razuma, karaktera, ljubavi, ljudskih osjećaja općenito, spolnosti, braka, obitelji, začeća, rađanja, umiranja, smrti i društva u vrlo dalekoj budućnosti od pola stoljeća, trebamo razlikovati najmanje tri budućnosti: moguću, vjerojatnu i poželjnu. Dakako i njihove suprotnosti: nemoguću, nevjerojatnu i nepoželjnu budućnost. Moglo bi se kazati da su kraj 20. i početak 21. stoljeća „utopijsko klatno“ prebacili s filozofije, teologije, društvenih i humanističkih znanosti na prirodne, biomedicinske i tehničke i informacijske znanosti.
Tradicionalno optimistični društvenoslovci koji su stoljećima sebe same i javnost uvjeravali da će „evolucijska“ budućnost biti bolja, pravednija, bogatija i sretnija od sadašnjosti, „odmetnuli“ su se u propovjednike straha od budućnosti, straha od samouništenja ljudske vrste i ekološki krhkog planeta Zemlje, a utopijsku su strast i uvjerenja od njih u posljednjih tridesetak godina preuzeli fizičari, molekularni i ini biolozi, genetičari, mozgoslovi, informatičari i drugi prirodoslovci, posebice hiperoptimistični futuristi-utopisti među njima.
Iako fascinantni razvoj prirodnih i biomedicinskih znanosti i tek nešto sporiji tehnološki razvoj već danas daju naslutiti da su utopijske vizije o zaustavljanju starenja i vječnom životu, stvaranju transhumanih bića i „čovjekolikih robota“, putovanju i ljudskom naseljavanju najudaljenijih planeta, rađanju beba iz umjetnih maternica, kloniranju ljudi, genetskim intervencijama koje osiguravaju savršeno fizičko, duševno i emocionalno zdravlje, masovnoj proizvodnji i rentiranju savršenih seksualnih robotica i robota itd., već danas, a još i više u budućnosti, oko svih tih i srodnih pitanja (koja se dotiču samih temelja na kojima počivaju početak i kraj ljudskog života, zdravlje, produženje i prirodni odabir vrsta) vodit će se bespoštedni svjetonazorski, moralni i pravosudni ratovi.
Rezultati tih ratova definirat će novi svjetski moralni poredak koji će morati uspostaviti neku ravnotežu između fascinantne – stvaralačke i razarajuće – moći znanosti i tehnologije na jednoj strani i potrebe ljudi da žive u skladu s iskonskim prirodnim zakonima koji omogućavaju održanje planeta Zemlje, ali i čovjeka i žene kakve poznajemo. Hrvatski svjetonazorski, medijski, politički i referendumski boj oko Istanbulske konvencije u tom je pogledu mačji kašalj u odnosu na moralne, svjetonazorske i političke ratove koji će se voditi oko čovjeka i društva budućnosti; oko početka i kraja života, začeća, eutanazije, kloniranja, razvoja i primjene umjetne inteligencije, spolne orijentacije i prava na spolni i rodni izbor.
Vrlo poznati suvremeni „prorok“, kompjutorski znanstvenik i samodefinirani „biomedicinski gerontolog“ Aubrey de Grey u nizu svojih knjiga, popularno-znanstvenih članaka i javnih govora dokazuje da je prvo ljudsko biće koje će „vječno zdravo živjeti tisuću godina već rođeno“. Takva tvrdnja, praćena izjavom kako osobno sa suradnicima uvelike radi na identifikaciji i uklanjanju (genetskim intervencijama) čimbenika starenja, privlači pažnju medija žednih i gladnih senzacionalističkih znanstvenih i „proročkih“ tvrdnji.
Na sličnom bioutopijskom valu često pluta i poznati francuski i hrvatski molekularni biolog akademik Miroslav Radman koji je također uvjeren da će znanstvenici, a možda i on sam sa suradnicima sa splitskog Mediteranskog instituta za istraživanje života (MedILS), uskoro proniknuti u otajstvo biogenetike starenja te da će uspjeti – pomlađivati ljude. Jedan u nizu intervjua o toj temi dao je prije nešto više od godinu dana novinarki Večernjeg lista Slavici Vuković. Članak je objavljen pod naslovom „Pomladili smo miša, uspjet ćemo i čovjeka“; Večernji list, 24. srpnja 2017.
„Virus“ biogenetskog i tehnološkog hiperoptimizma i utopizma zarazno se proširio na brojne svjetski poznate znanstvenike-futuriste. Jedan od najpoznatijih suvremenih „proroka“ i „arhitekata“ budućnosti, Michio Kaku, profesor teorijske fizike na the City University of New York, pisac brojnih futurističkih uspješnica, od kojih je, prije objave najnovije knjige ove godine (The Future of Humanity: Terraforming Mars, Interstellar Travel, Immortality, and Our Destiny Beyond Earth), najpoznatija knjiga „Budućnost uma“ (The Future of the Mind), predviđa da će se u desetak godina dogoditi svojevrsna UMNA REVOLUCIJA: „U sljedećih deset godina vidjet ćemo postupnu tranziciju od međumreže (interneta) prema mozgovnoj mreži (brain-net) koja će omogućiti trenutačni prijenos misli, čuvstava (emocija), osjećaja i sjećanja diljem planeta.
Znanstvenici će moći spojiti ljudski mozak s računalom i početi dekodirati (dešifrirati) neke od naših sjećanja i misli. To će možda na kraju revolucionirati komunikacije i čak zabavu. Filmovima budućnosti moći će se prenositi čuvstva i osjećaji, a ne samo slike. Povjesničari i pisci moći će bilježiti događaje ne samo digitalno nego i emocionalno. Možda će se napetosti (tenzije) među ljudima smanjiti jer će ljudi početi osjećati i doživljavati bol drugih ljudi.“
Ne vjerujem da će se citirane i njima srodne bezbrojne utopijske vizije o vječnom životu, o hibridnom ljudskom mozgu i umu ili „mozgovnoj mreži“ (brain-net) i o otkriću „staništa“ ljudske duše ostvariti u sljedećih deset godina. Mislim da se neće ostvariti ni do 2068. godine pa ni do 2118. Sebe u tom pogledu smatram znanstvenim i društvenim realistom koji vjeruje kako „ludi znanstvenici“ ipak neće zavladati svijetom, okrećući naglavačke sve ono što znamo i što ćemo tek doznati o stvaranju čovjeka i svijeta i, posebice, o prirodnom odabiru vrsta, teoriji i praksi evolucije. Smatram da je u pravu jedan od najzanimljivijih futurista srednje generacije, Izraelac Yuval Noah Harari (njegove su uspješnice Sapiens i Homo Deus tiskane na hrvatskom) koji tvrdi da živimo u dobu u kojem se stvara „globalna beskorisna klasa“ (čija su mjesta zauzela i zauzimat će roboti), ali i dobu u kojem se „vrijeme ubrzava“. U 21. stoljeću promijenjen je pojam dugoročnosti: što je nekad bilo stoljeće i tisućljeće danas, tvrdi on, postaje 20 godina.
U intervjuu koji je objavljen u The New York Timesu 19. ožujka 2018. ovako je objasnio fenomen ubrzanog vremena: „Prvi put u povijesti mi nemamo pojma kako će ljudsko društvo izgledati za nekoliko desetljeća. U situaciji smo bez presedana u povijesti u tom smislu da nitko ne zna osnovne stvari o tome kako će svijet izgledati za 20 ili 30 godina. Ne samo osnovne stvari o geopolitici, nego o tome kako će izgledati tržište rada, kako će izgledati struktura obitelji, kako će izgledati odnosi među rodovima. To znači da prvi put u povijesti nemamo ideju o tome što trebamo učiti u školama.“
Skeptični odnos prema euforičnom znanstvenom i tehnološkom optimizmu ne sprečava nas da vidimo revolucionarni razvoj umjetne inteligencije, pa i mogućnosti njezine primjene u „proširenju“ i transhumanom pojačanju ljudskog tijela, uma i mozga. Mozak, um i osjećaji budućeg transčovjeka u 2068. samo će pokazati i dokazati koliko je genijalnosti i proročkih sposobnosti imao antički/grčki liječnik Hipokrat (oko 460. – 380. prije Krista) koji je u doba kad su antički filozofi i liječnici dvojili gdje je stanište ili lokacija onog što danas nazivamo umom, a dominantni je stav bio da je njihovo stanište u srcu, napisao: „Ljudi moraju znati da iz mozga i samo iz mozga izviru naše zadovoljstvo, sreća, smijeh i šala, kao i naša tuga, bol, žaljenja i suze... Mislim da je mozak najmoćniji organ u ljudskom tijelu i također mislim da je mozak tumač naše svijesti.“
Međutim, bez obzira na sav znanstveni i tehnološki razvoj, pa i razvoj umjetne inteligencije i njezino korištenje u proširenju čovjekove memorije i naših radnih i stvaralačkih sposobnosti, mislim da ljudski rod neće do 2068. godine (brojni čitatelji ovog eseja doživjet će tu godinu), ali ni do 2118. „dekodirati“ tajne ljudskog uma, duha i duše, posebice ne ljudskih osjećaja, žudnji, ljubavi, mržnje, nade i – ljudske volje. Jedna od najzanimljivijih mudroslovnih zvijezda 21. stoljeća, švicarski i židovski filozof s londonskom adresom Alain de Botton, pokretač i predsjednik međunarodnog lanca „Škola za život“ (hrvatska „reformirana“ eksperimentalna „Škola za život“ parazitski doslovce plagira naziv i ideju) u knjizi „Tečaj ljubavi“ (The Course of Love) pokazuje kako je romantizam, društveni pokret s kraja 18. stoljeća; u kojem su glavnu riječ vodili pjesnici, glazbenici, filozofi, pisci i umjetnici, stvorio sasvim novu PARADIGMU LJUBAVI.
Romantizam je, tvrdi Alain de Botton, objedinio ljubav i seks, pretvarajući spolni odnos u najuzvišeniji, krajnji izraz i dokaz ljubavi. Romantizam je, tvrdi De Botton, pretvorio preljub u osobnu katastrofu (najčešće žensku), a osmislio je ideju romantične, fatalne ljubavi i ljubavi na prvi pogled. Najvažnije, izbor bračnog partnera u cjelini je prepustio osjećajima, isključujući mogućnost bilo kakvih praktičnih razmišljanja i prosudbi.
Paradigma romantične ljubavi prezrela je samu ideju braka iz interesa zasnovanog na praktičnim prosudbama o imovini, razini obrazovanja partnera, socijalnom položaju, prihodima, obiteljskoj pozadini supružnika, poslovnim i inim interesima. Romantizam je – u zapadnoj, ne i istočnjačkim civilizacijama – interesni brak proglasio apsolutnim zlom koje dovodi do usamljenosti, silovanja, nevjere, bračnog nasilja, samoubojstva i ubojstva bračnih partnera. Bračni je partner, prema toj romantičnoj ljubavnoj paradigmi, duhovno srodna duša, najbolji prijatelj, (do)životna sudbina, suroditelj, duhovni i osjećajni oslonac, idealni i jedini seksualni partner, sugraditelj bračnog i obiteljskog gnijezda.
Unatoč nepreglednom nizu dokaza da je romantična ljubavno-bračno-obiteljska paradigma mit koji, kako piše Alain de Botton, ranjava i uništava brakove i ljudske živote, ona je preživjela sva iskušenja posljednja dva stoljeća. Štoviše, ta idealizirana, romantična, bajka o ljubavi, spolnosti, braku i obitelji osnažena je djelovanjem masovnih medija, holivudske filmske industrije, proizvodnjom ljubavnih sapunica na svim dijelovima zemaljske kugle, pa i klasičnom duhovnom proizvodnjom: poezija, proza, glazba itd.
Ideja romantične, uzvišene ljubavi, neće, dakako, iščeznuti do 2068. godine. Međutim, ono što će sasvim sigurno postupno nestajati je kult, pa i moralni teror jednodimenzionalne, dogmatske, romantične ljubavi, seksualnosti i reprodukcije koji ne poznaju i ne priznaju pravo pojedinca, muškarca i žene, na „uključivanje razuma“ kao posrednika i korektora ljubavi na prvi pogled, platonske, romantične ljubavi na jednoj strani i praktične, „proračunate“, dugoročno održive ljubavi na drugoj strani. Da je tome tako već danas potvrđuju ljubavne i srodne veze bogatih muškaraca i lijepih žena ili bogatih žena i mladih muškaraca na svim meridijanima i paralelama.
Ta je revolucija simbolički započela onog dana kada je – 9. svibnja 1960. – američka Uprava za hranu i lijekove odobrila korištenje slavne (kontracepcijske) PILULE. Ozakonjenje korištenja te pilule dovelo je u pitanje tradicionalnu moralnu dogmu o svetom trojstvu ljubavi, spolnom činu i začeću, razdvajajući tako spolnost i spolni užitak od prokreacije. Pilula je ženama omogućila spolnu slobodu, prvi put u povijesti žene su došle u priliku da u spolnom odnosu uživaju bez straha od neželjenog začeća.
Ta, danas „staromodna“, šezdesetaška seksualna revolucija simbolički je trajala do listopada 2017., do pojave novog ženskog/feminističkog pokreta „#ja također“ (#MeToo); dakle punih 57 godina. Iako je bojni poklič pokreta protiv spolnog uznemiravanja, napastovanja i zlostavljanja #MeToo osmislila i prva koristila afroamerička (crnačka) feministička aktivistica Tarana Burke 2006. godine, pokret je dobio medijski i politički zamah u listopadu 2017. nakon što je holivudski producent Harvey Weinstein optužen za serijsko spolno napastovanje i silovanje brojnih mladih glumica. Nakon što su se pokretu „#ja također“ pridružile brojne slavne osobe dobio je globalni karakter.
Uza svoj moralno neupitan cilj – borbu protiv spolnog nasilja – pokret „#ja također“, kao i njegove preteče (pokret protiv političke nekorektnosti i spolnog uznemiravanja na sveučilištima i na poslu), sa sobom donosi veliki rizik koji bismo mogli nazvati muškom heteroseksualnom fobijom: strahom muškarca od zavođenja, ljubavnih igara, flerta pa i tradicionalnog „davanja komplimenta“. Strah od onoga što je, vrlo davno, srbijanski etnolog i antropolog Ivan Čolović nazvao – bezazlenom, obrednom „muškom finoćom“.
Taj rizik, rizik od „kraja seksa“ na zapadu, zasad ne i na istoku i jugu, potvrđuju brojna istraživanja o padu plodnosti i neplodnosti muškaraca i žena, siromašenju kakvoće sperme, smanjenju muškog i ženskog libida, padajućem zanimanju mladih ljudi za suprotni spol i seks itd.
Novi spolno-reproduktivni šok sasvim sigurno izazvat će skora proizvodnja umjetnih maternica koje će svaku ženu staviti pred dilemu: biti trudnom devet ili nešto manje mjeseci ili taj „trud“ prepustiti novoj sofisticiranoj reproduktivnoj tehnologiji. Tehnologiji koja će, tvrde dobri poznavatelji tog znanstveno-tehnološkog područja (spomenut ću pedijatrijskog kirurga dr. Alana Flakea i spisateljicu Aarathi Prasad, autoricu knjige „Poput djevice: kako znanost mijenja seksualna pravila“), biti ženama, ljudskim zamecima i ljudima dostupna za dvadesetak ili nešto više godina.
Razvoj biomedicinske reprodukcijske tehnologije i genetike, uključujući i razvoj tehnologije kloniranja ljudi, omogućit će u sljedećih tridesetak godina promjenu cjelokupnog tradicionalnog procesa vođenja ljubavi, začeća, trudnoće i rađanja, ali je veliko pitanje hoće li te nove znanstvene i tehnološke mogućnosti biti legalizirane, na koji način i na kojoj razini: nacionalnoj, multinacionalnoj ili globalnoj.Neki autori, primjerice bioetičar i profesor prava na Sveučilištu Stanford dr. Henry Greely, autor knjige „Kraj seksa i budućnost ljudske reprodukcije“, tvrde da će se nereproduktivni seks budućnosti svesti na puku „rekreativnu aktivnost“.
Istodobno dok traje tiha, kapilarna heteroseksualna kontrarevolucija, u punom je zamahu i dalje pluralna homoseksualna revolucija, kojom, nakon NORMALIZACIJE svih oblika homoseksualnih i „hibridnih“ spolnih usmjerenja, na vrata kuca normalizacija pedofilije, koja nije nepoznati povijesni fenomen – u antičkim i drugim drevnim zajednicama i kulturama. U tom pogledu, po mojem je mišljenju sasvim u pravu Guillaume Faye, autor knjige „Seks i devijantnost“ (Sex and Deviance, London: Arktos, 2014.) koji smatra da napokon treba povući jasnu crtu između homoseksualizma kao biološki i/ili kulturno zadane spolne usmjerenosti i agresivne ideološke, političke i propagandne eksploatacije homoseksualizma; u narcističkim, infantilnim i ekshibicionističkim „paradama ponosa“.
Smatram da će upravo taj javno-manifestni, narcistički i agresivni dio homoseksualne revolucije koji se javio u okrilju i u povijesni sumrak (hetero)seksualne revolucije, u godinama i desetljećima pred nama splasnuti, a do 2068. i sasvim iščeznuti. Jer, kako piše Faye: čime se ima „ponositi“ osoba koja je naprosto homoseksualno usmjerena.
Seksualnost se, vrlo vjerojatno, više nikada neće potpuno vratiti u sferu intime, privatnosti, spavaće sobe i braka, ali neće biti predmet ideološke i političke upotrebe i zloupotrebe.
Iako se hrvatskim takozvanim liberalnim umnicima može činiti da je ne tako davno održani referendum o ustavnoj definiciji braka (održan je 1. prosinca 2013.; na njemu je glasovalo 37,9% registriranih birača, od kojih je gotovo dvije trećine glasovalo za odluku da u hrvatski ustav uđe definicija: “Brak je životna zajednica žene i muškarca”) bio labuđi pjev tradicionalnog, konzervativnog i kršćanskog shvaćanja braka i obitelji, povijest nas uči da se svjetonazorska uvjerenja, među koja shvaćaju i ona o braku i obitelji, često vrte u krug.
U nordijskim zemljama, kao i u dobrom dijelu zapadne Europe, broj mladih žena i muškaraca (od 25 do 35 godina) koji nevjenčani zajednički žive približno je jednak broju onih koji žive u braku. Istodobno, stope razvoda braka u bogatim europskim zemljama premašuju 50%, a u nekim nordijskim zemljama veće su od 65%. Istodobno, u cijelom svijetu, pa i u Hrvatskoj, cvjeta, nazovimo je tako, obredno-bračna industrija: pompozna i skupa vjenčanja i sve ono što ide uz njih. U današnjem i sutrašnjem hiperaktivnom svijetu koji pulsira u ritmu poznatog stiha Petra Preradovića “Stalna na tom svijetu samo mijena jest!” teško mi je zamisliti povratak u doba dogme o doživotnom braku.
Međutim, znanstveni i tehnološki razvoj mogao bi i morao u desetljećima pred nama donijeti poboljšani izbor „srodnih duša“ koji se neće temeljiti na ideji o idealnoj vječnoj ljubavi, već i na asistiranom, racionalnom izboru bračnih partnera. Dakako, važnu ulogu u odnosu prema braku i u budućnosti će imati vjere, religije i crkve, ali i svijest muškaraca i žena o odgovornosti roditelja za dobrobit djece koja će i 2068. imati potrebu za roditeljskom harmonijom.
Na budućnost braka, pa i na samu ideju braka veliki će utjecaj imati razvoj reprodukcijske tehnologije te, dakako, odnos budućih naraštaja prema kloniranju, neuroinženjeringu i genskom inženjeringu općenito. U uskoj vezi sa sadašnjosti i budućnosti braka, ali i u odnosu na razvoj znanosti i tehnologije, treba razmišljati o sadašnjosti i budućnosti obitelji. Naime, ako se ostvare utopijske vizije o otkriću i modifikaciji „gena starenja“, a to znači i najave o bitnom produljenju trajanja ljudskog života, postojeće projekcije UN-a o kretanju broja stanovnika u svijetu (7,6 milijardi 2068. i 11,2 milijarde 2100.) padaju u vodu.
To bi istodobno značilo da bi se prosječna obitelj do kraja 21. stoljeća „proširila“ od trogeneracijske (djedovi i bake, rjeđe pradjedovi i prabake, roditelji, djeca) na višegeneracijske.
Dakako, o ishodu svjetonazorskih ratova koji će se do 2068. i nakon te godine voditi oko budućnosti ljudske vrste – proizvodnji transhumanih bića, spolnih i rodnih identiteta, kloniranju ljudi, banaka-skladišta gena, rađanju beba iz umjetnih maternica, proizvodnji umjetnointeligentnih robota, putovanju ljudi na udaljene planete (ta bi putovanja tako dugo trajala da bi se na njima rađala i odgajala djeca, ali i umirali njihovi preci), eugenici općenito – ovisi kakve ćemo sve obitelji imati u 21. i kasnijim stoljećima.
Zaključit ću ovako. Vrli novi čovjek, svijet i čovječanstvo u 21. stoljeću prolazit će kroz doista uzbudljivu evolucijsku fazu. Toliko uzbudljivu da sam pomalo zavidan ljudima koji će živjeti, misliti, raditi i stvarati u tom – ludom i nezaboravnom vremenu.
>> Pogledajte koji bi simptomi mogli otkriti imate li probleme sa srcem
Dakle, ako profesor Radman uspije u svojoj misiji pomlađivanja, Inoslav Bešker i Silvije Tomašević će i dalje biti dopisnici iz Rima a Aleksandar Stanković će imati novog gosta nakon nedjeljnog ručka.