Potrebno je mnogo znanja, ali i iskustva da se shvati svijet u kojem živimo – sada i ovdje. A kada se pogled usmjeri u budućnost, u svijet u kojem vrijeme ubrzava i koji se mijenja onako kako to nisu mogli zamisliti ni naši roditelji, a kamoli neke prošle generacije, tada to znanje mora biti “na n-tu potenciju”. I treba mu dodati maštu i obilje vizionarskih sposobnosti.
Strah zbog umjetne ljubavi
Pokrećući multimedijski projekt 2068. Pogled u budućnost Hrvatske i svijeta, uredništvo Večernjeg lista viziju budućnosti stavilo je u ruke vrhunskih stručnjaka za pojedina područja ljudskog djelovanja. Svatko od njih napisat će esej o tome kako ćemo živjeti za 50 godina, kako ćemo voljeti, ratovati, liječiti se, obrazovati...
No to su tekstovi, a priča u novinama nije potpuna i ne funkcionira bez slike. Ali čime i kako ilustrirati budućnost, i to onu koja je punih 50 godina ispred nas?
Za rješenje ovog problema pomoć smo potražili na zagrebačkoj Akademiji likovnih umjetnosti i naišli na sjajan odaziv. Studenti će nacrtati svoju viziju budućnosti, a već sutra, uz prvi esej, onaj koji je Slaven Letica napisao o budućem poimanju ljudskih odnosa, ljubavi, spolnosti, roditeljstvu... objavit ćemo prve studentske radove. Već sada smijemo reći da su ta djela umjetnika u nastajanju nadasve uzbudljiva i poticajna za detaljne analize.
Djelo su studenata treće i četvrte godine Grafičkog odsjeka ALU, odsjeka primijenjene grafike u klasi profesora Svjetlana Junakovića, koji na pitanje što je prvo pomislio kada je čuo kakav smo im težak zadatak zadali kaže:
– Koncentrirao sam se na same rokove, na to da radovi moraju biti spremni za tisak na vrijeme, da tehnički i idejno moraju biti na odgovarajućoj visini, da vizije studenata moraju pratiti tekstove.
Prof. Junaković i sam je radio ilustracije za novine te nas je, vodeći se vlastitim iskustvom kada je ujutro dobio tekst i morao do popodne smisliti i nacrtati ilustraciju jer sve je išlo u tisak, pohvalio rekavši da smo vrlo dobro organizirali posao njegovim studentima. Oni su, naime, već dobili prva tri eseja, tekstove koje će Večernji list objaviti u sljedeća tri tjedna, te su imali dovoljno vremena da svoju inspiraciju uobliče u radove:
– Studentima je vrlo uzbudljivo kada im se da točno određeni zadatak i kada znaju da će to biti objavljeno. To je ona idealna umjetnička situacija kada postoji naručitelj, a moj je posao da ih upozorim na to da njihov rad dolazi u ruke prekaljenih profesionalaca, da će o njemu odlučivati urednici, art direktor... Dok su radili, upozoravao sam ih da misle na to da će rad biti otisnut na novinskom papiru, da to zahtijeva jače kontraste i tome slično – objašnjava prof. Junaković.
Otkrio nam je da su studenti izuzetno ozbiljno prišli upravo eseju Slavena Letice, da ih je potaknulo, uzbudilo, ali i prestrašilo njegovo predviđanje da bi se i u obitelj i u ljubav mogli uvući neki mehanički, pa i umjetni elementi. Bilo je puno rasprava na tu temu, otkriva profesor Junaković, a bilo je i puno prijevoda. Naime, u Zagrebu primijenjenu grafiku studiraju i strani studenti, točnije dvoje ih je iz Madrida te jedna iz SAD-a, pa su tako tekstovi, ali i rasprave i radne ideje prevedeni na engleski jezik.
Portret nerođenog djeteta
Naravno, još uzbudljiviji trenutak u ovoj priči jest to što će nam svoje vizije budućnosti predstaviti izuzetno mladi ljudi, oni koji će dočekati tu (nama danas tako daleku) 2068. te će imati priliku na vlastitoj koži provjeriti koliko su u svojim vizijama pogodili i naši stručnjaci i oni sami.
Tako Ana Mendeš o svojoj inspiraciji kaže:
– U svojem radu prikazujem ljude budućnosti koji su uspjeli napraviti portale koji vode do drugih planeta. Tu su i ostvaren kontakt s drugim vrstama koje ne žive na našem planetu te istraživanja i pokusi koje ljudi čine da bi sami sebe učinili snažnijima i pametnijima, razvijenijima nego što smo mi danas. Mislim da će na tome biti glavni fokus u budućnosti.
Vjeran Palijan nazvao je svoj rad “Sex Machine” i kaže:
– Prikazujem možebitnu distopijsku verziju fizičkog kontakta i ljubavi. Izravni dodir zamijenjen je odnosom kojim diktira mehanički posrednik. Iako par stoji u neposrednoj blizini, bliskosti nema. Dijeljena ugoda sebične je naravi.
Ivanu Stanišiću motiv je bila obitelj:
– To je trenutak fotografiranja obiteljskog portreta. Scena govori o izmijenjenoj percepciji obitelji budućnosti. Virtualni pejzaž u 3D prostoru kontrastira današnji način fotografiranja, nerođeno dijete u staklenom inkubatoru referira se na potencijalni izum izvanmaternične trudnoće, dok je atmosfera među likovima posljedica izoliranja stvarnog života čija je svakodnevica prebačena u virtualnu.
Nikolina Žapčić tvrdi da su čovjek, ljudski um, ljubav, seks, brak i obitelj u 2068. pitanje robotike:
– Ženski robot u ulozi kućanice koji je zaprošen ljudskom rukom. Glavna teza koja me vodila kroz cijelu ovu temu jest ono što mene samu možda najviše plaši kada je u pitanju budućnost, a to je mehanička zamjena ljudskog roda. Ako roboti mogu obavljati naše svakodnevne radnje, mogu li osjećati ili voditi ljubav, imati obitelj. To me plaši i zato sam to i izrazila svojim radom.
Pogledajte video o misterioznim ljudima - tko su zelena djeca, svjedokinja Kennedyjeva ubojstva...
Ako nas roboti zamjene onda to ne smi biti od tvornice! Ima da svaki radnik kupi robota, osigura mu za marendu (kanticu ulja), svaki dan mora ići na posa (nema nedilje ni blagdana) i svakog 1-vog u misecu mora radniku donit plaću! Radi se 8 uri jer robot mora doći doma i skuvat mi ručak, sredit kuću itd!! Uh pa ja to imam, čak sam oženjen s njim!!